Anton Pavlovič Čehov: Ujak Vanja

Redatelj i dramaturg: Lary Zappia

Igraju:
Nenad Šegvić
Andreja Blagojević
Tanja Smoje
Edita Karađole
Damir Orlić
Denis Brižić
Alex Đaković
Zrinka Kolak Fabijan
Prevoditelj: Vladimir Gerić
Scenograf: Ljerka Hribar
Kostimograf: Danica Dedijer
Asistent kostimografa: Sanja Jureško
Skladatelj: Duško Rapotec Ute
Oblikovatelj svjetla: Deni Šesnić

Premijera: 9. siječnja 2008. u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku

Predstava je ostvarena uz financijsku pomoć:
Grada Rijeke, Odjela gradske uprave za kulturu
Pomogli su i:
HNK Ivana pl. Zajca
Alarm Automatika
Salon “Capriccio”

“Ujak Vanja”: osmero sitih ljudi u dobrovoljnoj izolaciji, negdje usred beskrajnog ruskog prostranstva, usred nekoć lijepog krajolika koji sada nezaustavljivo nestaje pred samoživim razaranjem onih gladnih, obespravljenih i siromašnih. Do najbliže željezničke stanice dalek je put. Ime prvog sljedećeg grada nitko i ne izgovara. U toj pustoši preostaje im samo sjećanje na bivši, optimizmom pamcenja uljepšani život. I kajanje zbog uzaludnosti ovog sadašnjeg.

Udaljenost od civilizacije nije im jedini problem – čini se da su odustali i od sebe samih. Stoga ih kroz četiri čina, od vrelog ljeta do prvih hladnih jesenjih dana, promatramo kako grčevito pokušavaju vratiti svoju izgubljenu ljudskost: nemoguć zadatak za one koji su iz svog vokabulara izbacili futur. Bolno im je jasno da su se rodbinske veze iščašile i obezvrijedile, da su erotski naboji izmedu spolova splasnuli, a moždane stanice odumrle natopljene alkoholom. U religiozne obmane vječnog života koji će nadoknaditi tugu doline suza, čak ni najmlađa od njih, Sonja, odavno više ne vjeruje. Svejedno nitko od njih ne urla, a morao bi; nitko od njih ne diže ruku na sebe, a samo bi to imalo smisla; nitko od njih ne ljubi, a jedino bi se tako ušutkao besmisao koji ih je zadesio.

Čehov je nemilosrdan. Dubok. Mudar. On zna da pisac nije zabavljač, da je sklopio pakt s vlastitom savješću i stoga mirno priznaje (čak izrijekom, u svojim pismima) kako svijet koji nas okružuje uopće nema smisla. Zato se bavimo njime već puna tri mjeseca. Bavimo se odgovorno, savjesno. I svakom probom otkrivamo nešto novo, dublje, mudrije. Zapravo potresnije, čudnije. “Ujak Vanja” raste s nama, ali obrnuto proporcionalno s našim razumijevanjem komada… što ga više razumijemo, to komad postaje iracionalniji.

Plaši nas kad prepoznamo Čehova u nama, kad Čehov pročita nas, umjesto da mi čitamo njega. No samo tako, upitani nad vlastitom čovječnošću, zabrinuti za vlastitu svrhu i smisao, možemo pronaći točan stil, samo tako uspostaviti pravi način igre i proizvesti jedini mogući ton rečenice. Iz dana u dan zrijemo kako samo možemo uz dar velikoga pisca. I to nas raduje. Nadahnjuje. Zavodi nas jednostavnost njegovih rečenica, jasnoća njegovih misli iza kojih se skriva mutna i neuhvatljiva, žalosna ljudska duša. Kopamo. Zatrpavamo. Pa opet kopamo. Sve više vjerujemo da se Čehov u stvari zabavljao, da mu je medicina doista “bila zakonita supruga, a literatura ljubavnica”. I divimo mu se.

Svjesni smo da ćemo u jednom trenutku zaustaviti ovu našu igru i morati se susresti s publikom. Za glumce će to biti tek početak pravog putovanja. Za redatelja je to svršetak. Ili pocetak odustajanja. I tad mu valja, poput Čehova na samrti, ispiti čašu šampanjca i blaženo zauvijek usnuti s nadom u božansku pravdu koju propovijedaju smrtni, nesavršeni ljudi.
Lary Zappia

O Autoru Anton Pavlovič Čehov ( 1860. – 1904.), ruski pripovjedač i dramatičar, po zanimanju liječnik. Svojim stvaranjem Čehov završava plodno razdoblje ruskog realizma, ali se, unoseći u svoja djela lirska raspoloženja, atmosferu i simboliku, približava impresionizmu i započinje novu epohu u razvoju ruske književnosti.

Slika života što je Čehov ispisuje, obična je svakidašnjica, u njega nema tradicionalnog zapleta ni raspleta, jakih osobnosti i naglašenih strasti, ali, balansirajući lirskim elementima, Čehov izvanredno uspjelo sugerira ozračje u kojem jednostavno bez cilja i nasilja teče život njegovih junaka, život ispunjen maštanjima o ljepšoj budućnosti ili težnjama koje se nikada neće ostvariti.

“Ljepota Čehovljevih drama je u onome što se ne da opisati riječima, što je skriveno ispod njih u pauzama, ili u pogledima glumaca, ili u izljevu njihova unutarnjeg osjećanja. Pri tome oživljavaju na sceni i mrtvi predmeti i zvuci, i dekor, i likovi koje su stvorili glumci, i atmosfera samog komada i čitave predstave. Tu je cijela stvar u stvaralačkoj intuiciji i glumačkom osjećanju… …Čehov govori uvijek u svom osnovnom, duhovnom lajtmotivu, ne o slučajnom, ne o pojedinačnom, nego o ljudskom s velikim slovom”.
Stanislavski

Izbor iz kazališnih kritika
Redatelj Lary Zappia radikalno je skratio komad jer mu nije bilo važno je li Serebrjakov pokvaren ili samo star i pravi li mlada Jelena Andrejevna moralni faul kada vara muža, nego mu je bilo stalo da od Čehova dobijemo ono što je za nas danas bitno. Najnoviji “Ujak Vanja” u Rijeci nije predstava tek za gledanje nego za slutnju, nije toliko bitan dramski sukob nego atmosfera u kojoj Čehovljeve pametne riječi uporno, gorko kaplju kao sudbine, a junaci tek traju jer su pogubili osnovne niti svoga postojanja.
Zaključno, riječkom Ujaku Vanji zaista “nedostaju emocije” jer je on s pravom zamišljen kao trpka analiza svijeta bez emocija kojem preostaje da se vrati sebi s malo skromnosti da bi uopće mogao krenuti dalje. Bojan Munjin, Feral

Osam lica zatočenih u krugu života
Novo uprizorenje Ujaka Vanje u režiji Laryja Zappije i izvedbi HKD Teatra nameće pitanje na koji način danas igrati Čehova? … Ovoga puta Zappia se nije upuštao u radikalnu reinterpretaciju klasika, ali je ipak određenim dramaturškim zahvatima i sažimanjima Čehovljev predložak uspio približiti suvremenom senzibilitetu.
Željezne rešetke uzvojitih stepenica istodobno prizivaju zatvor, dok samo stubište uz motiv uspona uključuje i padanje. Na ovoj simboličkoj razini odvija se životna drama ujaka Vanje, koji je do samoga kraja predstave “zatočen” na vrhu stepenica, a u samom lirskom finalu njegovo će mjesto zauzeti Sonja. Kim Cuculić, Novi list

Muziku sfera (Duško Rapotec Ute) u ovom komadu pritiska i muči gusto tkanje nemoćnoga besa koje dominira atmosferom ove porazne drame. Iskra borbe Ujka Vanje – iako uspešna u prvoj instanci, jer otkloni opasnost od prodaje imanja, što predstavlja profesor – ostaje ugašena ili neupaljena – i ne nastavlja se u razrešenje ogromnih protivrečnosti od kojih boluje svako pa i naše vreme.. Utisak je da se Lary Zappia duboko ukotvio u probleme vremena o kome Čehov govori…Osetio je i dobro pročitao mnoge slojeve teksta i našao s glumcima puta i načina da osvetli te podzemne tokove radnje… Za Čehova je, čini mi se, bio potreban još samo jedan korak dalje – korak ka komediji i ironiji života… Goran Cvetković, Radio Beograd

Od većih se uloga snažno nametnula Tanja Smoje ( Sonja)…, koja je najdublje uronila u tipično čehovljansko osjećanje života, u minimalističku filmsku glumu, gdje je važna igra očiju i okrajak smiješka na rubu usana… Posljednji je prizor upravo zahvaljujući njoj najdojmljiviji prizor predstave. Sonjin se monolog, uz ponavljanje posljednjih riječi Odmorit ćemo se zapravo pretvara u tihu molitvu, koja rastvara prostor težnje za vjerovanjem, a samim time i prostor sakralnoga. Sonja sjedi na vrhu središnjeg elementa scenografije- spiralnoga stubišta koje se prekida, ne vodi nikamo.Na simboličnoj je razini stubište, jasno, težnja za ponovnim uspostavljanjem prekinute spone između zemaljskog i nebeskog ( ma što ono značilo). Stoga Zappia opravdano predstavu završava u tišini, glumci ne izlaze na poklon. Tajana Gašparović, Vijenac