Dvoje

2.6.1997.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Primorsko dramsko gledališče, Nova Gorica -Slovenija

Jinn Cartwright: DVOJE

Režija: Lary Zappia
(predstava izvan konkurencije)

Prijevod: Srečko Fišer
Dramaturginja: Tea Rogelj
Scenograf: Pepi Sekulič
Kostimograf: Leo Kulaš
Autor glazbe: Mirko Vuksanović
Koreografkinja: Tanja Zgonc
Oblikovatelj svjetla: Samo Oblokar

Igraju: Roy: Jože Hrovat, Jack: Jože Hrovat, Frank: Jože Hrovat, Prostitutka: Veronika Drolc, Gostioničar: Jože Hrovat, Gostioničarka: Veronika Drolc, Helen: Veronika Drolc, Sandy: Jože Hrovat, Studentica: Veronika Drolc, Juke-box-boy: Jože Hrovat, Starica: Veronika Drolc, Moth: Jože Hrovat, Maudie: Veronika Drolc, Starac: Jože Hrovat, Gospođa Iger: Veronika Drolc, Gospodin Iger: Jože Hrovat, Fred: Jože Hrovat, Alice: Veronika Drolc, Žena: Veronika Drolc, Dječak: Jože Hrovat, Lesley: Veronika Drolc.

DvojeUNUTARNJI INTENZITET
Ono što je najprivlačnije u novogoričkoj predstavi za dvoje glumaca je njezina teatralnost. Ideja da samo dva glumca igraju isječke iz života četrnaestero ljudi – koji su svi opterećeni problemom odnosa muškarca i žene – stara je, ali uspješna: gledatelji su i danas zadivljeni brzim unutarnjim i vanjskim transformacijama dvoje (dobrih) glumaca. Svjedoci smo sve raznolikosti odnosa, vrlo suptilno izraženih u sitnim situacijskim i verbalnim detaljima. Glumci su smješteni u prostor (pub – kao metafora života) koji je ispunjen njima samima: toče si piće i postavljaju si pitanja na koja odgovaraju u sljedećoj sceni ili u sljedećoj ulozi. Ovo oživljavanje nevidljivog samo kroz glumčevu maštu bitno je za kazalište i toliko se razlikuje od filma.

Tema koju je Milan Jesih mnogo puta uspješno razigrao u našoj književnosti ne zvuči fragmentirano, kaotično, zaigrano. Vrijeme ludizma je iza nas. Ozbiljan je to prikaz različitih sudbina ljudi, čuđenje nad njima, a sve priče završavaju i zaokružuju se u završnoj sceni obračuna krčmarice i krčmarice. Ni autor ni redatelj ne mogu izbjeći određenu vrstu stilizacije, koja nema nasilan učinak, već duhovit, a na trenutke i lirski ili potresan. Režija Larryja Zappieja, mladog (r. 1967.) redatelja iz Rijeke, ne samo da je uspješno slijedila, nego i nadogradila temeljnu dramatičarevu ideju. Disciplinirano i usredotočeno, Veronika Drolc slijedila je redateljsku ideju i do detalja dočarala neke uloge – npr. staricu ili uplašenu Lesley, ali nije bila dovoljno opuštena s razigranijim, šaljivijim i senzualnijim likovima.

Jože Hrovat joj je ravnopravan partner u svemu: za svaki je lik pronašao odgovarajući ton i ritam. To je mirna, interno intenzivna i komunikativna igra. Scena je potpuno realistična; šank, barske stolice, stolovi, džuboks, puno opojnih pića. Uz poneku promjenu odjeće i frizure, transformacije iz uloge u ulogu odvijaju se u garderobi, pred očima publike, a svaka je popraćena zvukovima tekuće tekućine ili zveckanjem staklenog posuđa. Izbor evergreena je vrlo uspješan, jer su njihovi refreni komentar svake priče.
Predstava koja nudi kvalitetan izazov i glumcima i publici.
Barbara Korun, Pogledi, 30. 4. 1997.