6.5.2007.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Atelje 212, Beograd – Srbija

Dušan Spasojević: ODUMIRANJE

Režija: Egon Savin
Scenografija: Geroslav Zarić
Kostimografija: Bojana Nikitović
Igraju: Dara Džokić (Milica), Igor Đordević (Janko), Boris Isaković (Strahinja), Branka Šelić (Jovanka), Andelika Simić (Stamena)

Nakon uspjeha kojeg je s predstavom Nigdje nikog nemam (Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica) polučio na 12. MFMS-u, redatelj Egon Savin vraća se u Rijeku s još jednim vrhunskim kazališnim uratkom. Predstava Odumiranje hiperrealistička je slika odumiranja jedne male i izolirane zajednice, obilježena preciznom minimalističkom regijom i moćnim glumačkim ostvarenjima. Njena radnja događa se u današnjoj seoskoj sredini, medu prorijeđenim i ostarjelim stanovnicima nekog poluživog sela u Srbiji. Još uvijek prisutni ostaci rigidne tradicionalne i patrijarhalne svijesti miješaju se tu sa suvremenim socijalnim problemima i situacijama. Muškarci su ili pod zemljom, koja se prodaje u bescjenje, ili žude da budu pod nekim tuđim nebom, samo što dalje od takve stvarnosti. A žene su odavno zašutjele… Dramu Odumiranje, koja po svojim nadahnućima podsjeća na djela popularnog britanskog dramatičara Martina McDonagha, Dušan Spasojević (r. 1980.) je napisao kao student dramaturgije na Akademiji umjetnosti Braca Karić, a njena praizvedba priređena je u sezoni u kojoj Atelje 212 slavi pedesetu obljetnicu postojanja.

Migracija je uzrok, a odumiranje je posljedica. I doslovno i figurativno. Kada likovi odu svojim putevima, a glumci izađu sa scene, ostajete suočeni s praznim prostorom. Prazna scena zaigra. To je jezivo. Tišina postaje zvuk. Zemlja bez ljudi nema smisla.
Dušan Spasojević, iz intervjua u programskoj knjižici predstave

Dvije rastemeljene obitelji, propadanje, život u grijehu, oskudici, kajanju i okajavanju, mržnji, strahu, muci. Očevi i majke vezani za zemlju i grobove; sinovi i kćerke se “odlijepili”; htjeli bi odletjeti, ali u ovim dušama i tijelima – ispunjenim mukom, grijehom, bolom i patnjom – rastanci, prekidi, prijelazi i promjene, nisu laki, i jedva da su još mogući. Pokoja riječ, pokoji gutljaj rakije, preklinjanje i proklinjanje, lelek, gorak i težak, i tek pokoja riječ dragosti i ugasle dobrote… Teška, sumorna, stara priča koju redatelj Egon Savin priča bez raskoši i emotivne razmetljivosti, tvrdo, strogo, doduše i suosjećajno, s pokojim zrnom humora… Izvjesno je, i nije od male važnosti, da je Spasojević u ovim godinama, i na početku spisateljske karijere, shvatio, ili bar naslutio, da “stare stvari” teško i bolno odumiru, a nove još teže nastaju. Seljaka i njegovu teško prepoznatljivu dramu ili, kako bismo danas rekli, dramu napuštenih, okorjelih, ukočenih, ali ne i mrtvih duša, Dušan Spasojević i Egon Savin neočekivano, ali ne i bez razloga, povoda i odjeka, vraćaju na scenu Ateljea 212.
Muharem Pervić, Politika