Razdjelnica tisućljeća pravi je trenutak da kazalište propita svoje temelje. Ako vjerujemo da je u početku svega riječ, onda u ovoj okrugloj godini vrijedi propitati što je riječ, dramski tekst, danas kazalištu. Kroz cijelo dvadeseto stoljeće nove kazališne estetike obračunavale su s klasičnim dramskim tekstom i Artistotelom , a ovoga svibnja kazalište će u Rijeci kroz četrnaest predstava pokazati što je od dramskoga djela danas ostalo na sceni.
Što se događa s klasičnim dramskim djelima u novim interpretacijama pokazat će nam rusko viđenje Shakespeareovih Kronika, slovenska vizija Hamleta i riječke interpretacije Krleže i Euripida. Kazalište danas može i bez teksta ( Hodač), ili tekst može izgraditi na pokusima ( Grad u gradu), može se poslužiti i prijedloškom nekazališnog medija (Ferdydurke), graditi na biblijskim temeljima zapadne civilizacije (Kajin i Abel), ili kombinirati poznate književne motive ( U očekivanju kruha). Kazalište na smjeni tisućljeća može igrati i suvremeni dramski tekst koji je zapravo dramska dekonstrukcija (Mainstream i Istok), ili recentnu dramu može razgraditi, a zatim ponovno izgraditi redateljskim postupkom ( Alma Mahler). I na kraju, Festival će pokazati kako se u novim uvjetima osobito dobro snašla hibridna cabaretska forma koja je reinterpretirala stare i ponudila nove mogućnosti u predstavama CABAres, CABArei i Marlene Dietrich.
Festival malih scena i ove će godine dizati prašinu, ali ne estradnim skandalima, već ulaskom u neke nove prostore, dosad kazalištu nepoznate, u kojima se godinama slijegala prašina.
I na kraju, i dalje vjerujem da male scene zapravo i ne postoje, postoje samo mali ljudi koji umjetnost dijele na malu i veliku.