Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Novo riško kazalište, Riga – Letonija
Tatjana Tolstoj: SONJA
Režija: Alvis Hermanis
Scenografija i kostimografija: Kristine Jurjāne
Oblikovanje zvuka: Andris Jarāns
Oblikovanje svjetla: Krišjānis Strazdīts
Igraju: Gundars Abolins, Jevgenijs Isajevs
“Sonja je pomalo naivna, ne baš lijepa i pomalo usamljena. Ali Sonja je i talentirana: dobro kuha, dobro šije i ljudima ide na živce. Jednoga dana dobiva strasno ali ozbiljno ljubavno pismo. Sonjino srce zaplamti. Ona nema pojma da je pismo napisala zločesta Ada. To pismo zauvijek će promijeniti Sonjin život.”
Sonju, kratku priču suvremene ruske spisateljice Tatjane Tolstoj, unuke glasovitoga književnika Alekseja Tolstoja, na scenu je postavio Alvis Hermanis, jedan od najuglednijih europskih redatelja svoje generacije. Rođen 1965., Hermanis u Rigi završava studij glume te do 1990., kada odlazi u New York, uglavnom radi kao filmski glumac. U Rigu se vraća 1993. i režira svoje prve predstave u Novom riškom kazalištu, osnovanom 1992. Svojim modernim kazališnim senzibilitetom i promišljenim odabirom projekata (Seks, laži i video vrpce, Marquiza de Sade, Slika Doriana Graya), ubrzo postaje omiljenim “generacijskim” redateljem, što ga 1997. dovodi i na mjesto umjetničkog ravnatelja Novog riškog kazališta. Stvarajući od te kuće jedno od najpropulzivnijih kazališta u pribaltičkim zemljama, Hermanis je istodobno izgrađivao i vlastitu redateljsku poetiku, temeljenu na pomicanju granica scenskog izraza i njegovom objedinjavanju s jezikom vizualnih umjetnosti i medija, te na poigravanju s različitim znakovima, slikama i kulturnim konceptima i kodovima. Rezultat je niz intrigantnih predstava (Revizor, By Gorki, Dug život, Letonske priče), prikazivanih i nagrađivanih na brojnim europskim festivalima.
Što je to što Hermanisovo kazalište čini tako očaravajućim? Možda likovi u njegovim predstavama koji su odreda obični ljudi i čije priče dolaze iz svakodnevnog života, a moda i to što Hermanis, uz zadivljujući smisao za precizno transponiranje detalja, pronalazi nešto više ispod površne i banalne stvarnosti, nešto što nam otkriva bit i dramatičnost egzistencije; nešto što nam je svima zajedničko. Hermanis vraća ljudskost u kazalište. To je ljudskost koja se temelji na uzajamnom razumijevanju i suosjećanju, za razliku od onoga što danas promiče toliko rasprostranjeno kazalište činjenica i otuđenja. Ali Hermanis ipak ne promatra svijet kroz ružičaste naočale. On zna biti okrutan i bešćutan poput najhladnokrvnijeg umjetnika. Raspon emocija po kojima prebire u svojim predstavama bogat je i širok, pri čemu se ne ustručava doticati ni one najkontroverznije. …
Takva je i predstava Sonja. U njoj promatramo svijet pulsirajućih snova koji su u oštroj suprotnosti sa stvarnošću… Iako se kazališni jezik Alvisa Hermanisa može učiniti hiperrealističkim, u Sonji se on koristi parodijom, ironijom i citatima iz kazališne tradicije, zahvaljujući kojima realistično pretvara u izrazito i naglašeno teatralno, u autonomni svijet umjetnosti. Tako, primjerice, scenski prostor doživljavamo kao da ga gledamo kroz špijunku na četvrtom kazališnom zidu, dok se gluma temelji na detaljno preslikanoj gestikulaciji iz realnog života, pri čemu protagonisticu predstave, Sonju, ne glumi žena, nego muškarac. No čak i onda kada kod publike izaziva emocije i pridobiva njenu naklonost, Hermanis to čini gotovo isključivo kroz groteskne i tragikomične dramaturške elemente svojih predstava. I kroz tu parodijsku vizuru, kroz taj spoj izrugivanja i razumijevanja, iznova se suočavamo sa samoćom i strahom od starosti i smrti, pri čemu, međutim, i dalje žudimo za ljubavlju i ispunjenjem naših snova. Stoga bi jednostavna i ljudska poruka Sonje mogla glasiti: Sreća se krije u nama samima.
Martina Vannayova, iz programa festivala Divadelna Nitra