3.5.2010.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Narodno pozorište Beograd, Drama – Srbija

M. Selimović: DERVIŠ I SMRT

Režija i adaptacija: Egon Savin

Po dramatizaciji Borislava Mihajlovića Mihiza

Dramaturg: Branislava Ilić,
Ideja prostora: Egon Savin
Kostimograf: Jelena Stokuća
Skladatelj: Zoran Hristić
Dekor: Milan Marković
Slikarski radovi: Srđan Pušeljić, Ilija Krković
Dizajn zvuka: Zoran Jerković
Dizajn svjetla: Miodrag Milivojević

Uloge: Ahmed Nurudin – Nikola Ristanovski, Jusuf (Mula Jusuf) – Nenad Stojmenović, Bjegunac- nepoznati – Aleksandar Đurica, Sudinica (Kadinica) – Nataša Ninković, Hasan Đelebđija – Ljubomir Bandović, Inspektor (Muselim) – Boris Pingović, Policajac (Uhoda) – Zoran Ćosić, Sudac (Kadija) – Slobodan Beštić, Sinanudin (Hadži Sinanudin) – Marko Nikolić, Tamničar – Nebojša Kundačina, Kara Zaim – Tanasije Uzunović, Pukovnik Osman (Miralaj Osman Beg) – Darko Tomović, Sekretar (Vezirov defterdar) – Miodrag Krivokapić, Mladić – Marko Janketić, Derviš – Igor Ilić, Derviš (plesač) – Željko Grozdanović, Derviši – Aleksandar Vukić, Slaven Radovanović i Miloš Obrenović, Stražari – Milan Šavija i Miloš Dmitrović

Premijera, 27. 12. 2008.

Književnik Meša Selimović je dva desetljeća nosio u sebi bol zbog gubitka brata, prije nego što ga je pretočio u priču o Ahmedu Nurudinu, dervišu koji iz svijeta dogmatskih načela ulazi u jedan promjenjiv, nepoznat svijet kako bi pokušao saznati istinu o uhapšenome bratu. Otkrivajući represivne metode kojom vlast funkcionira, Nurudin postepeno gubi samopoštovanje, a bol zbog gubitka brata zamjenjuju mržnja i želja za osvetom.

Radnja predstave je iz 18. st. premještena u pedesete godine prošlog stoljeća, u Sarajevo nakon Drugoga svjetskoga rata i novu državu. T. Batler kaže: Derviš, na najdubljoj razini, može predstavljati novi mit o sadašnjem životu. Prema ovome mitu, stalne borbe, ideološki razdori, nacionalizam i pomama za vlašću, uništili su strukturu čovječanstva do te mjere da ljudi više nemaju volje za životom, ni povjerenje u druge ljude. Čovjek kojim manipuliraju radi političkih ciljeva, osjeća u današnje vrijeme atrofiju prirodnih instinkata i izumiranje osnovnih ljudskih emocija.

Ne znamo da li bi Ahmed Nurudin u trenutku skepse posljednju rečenicu “Jer smrt je besmisao kao i život”, izgovorio ili odšutio.
Branislava Ilić, iz programske knjižice

Dok govore, mi slutimo što je to o čemu oni šute. Ovakav režim izostavljanja, saopćavanje putem dobro komponiranih bjelina, odlikuje stil i način mišljenja Meše Selimovića.

Derviš je sam pred sobom krivac koji će možda postati heroj, izdajnik koji će se možda iskupiti, sudac koji sebi sudi i svjedoči, “duša koja sebe kori glasom” intimnim ali ne i privatnim, sa zanemarljivom mjerom samosažaljenja i intelektualne afektacije, glasom istančanim ali ne i beživotnim, sočno ali i suptilno, s lucidnošću ali i doživljenošću, suzdržljivo ali i s poletom i ponesenošću, gospodski ali ne i formalistički i suhoparno. Derviš i smrt je zrelo djelo, a snaga i uvjerljivost njene mudrosti ne počiva u filozofskoj jedinstvenosti Nurudinovih razmatranja, već u pjesničkoj valjanosti jezika, tona primjerenog “modusu bića” i njegovom životnom kontekstu.
Muharem Pervić