Uz Međunarodni festival malih scena u Rijeci bio sam vezan na mnoge načine, kao selektor, član žirija, kazališni kritičar, gledatelj bez zadatka. Sjećam se raznih faza njegova razvoja, otkrivanja novih prostora, obnovljenih susreta s kazalištima iz najbližeg susjedstva, večeri u kojima su, uz popriličnu ignoranciju „svehrvatskih“ zagrebačkih medija, na riječkim pozornicama gostovale predstave ponajboljih europskih redatelja i kazališta. No ako iz svih tih sjećanja trebam nešto posebno izdvojiti, onda su to ipak prve festivalske godine, kada se na rubovima hrvatskog glumišta rađao bunt protiv prevladavajućeg sivila, rutine i kiča našeg institucionalnog kazališta. Utjelovljen u nizu komornih i nekonvencionalnih predstava kroz koje su stvarane neke nove redateljske poetike i prvorazredni glumački teatar, bio je taj bunt tih i gotovo nesvjestan sebe sama. Velika je, stoga, zasluga utemeljitelja Festivala malih scena Nenada Šegvića te njegova prvog izbornika, kazališnog kritičara Dalibora Foretića, što su tu pojavu uočili i dali joj zajednički kontekst, uzdigavši je do razine malog kazališnog fenomena. Renea Medvešeka, Matka Raguža, Natašu Lušetić, Larija Zappiju, Bobu Jelčića i Natašu Rajković, kazališne autore koje je, pored ostalih, riječki festival tada prepoznao i okupio, nije povezivala zajednička poetika, no svakako ih je povezivala sklonost prema modernom, propulzivnom i istraživačkom kazališnom izrazu koji je bio u posvemašnjoj oporbi prema našoj kazališnoj tadašnjici. Okupljene na jednom mjestu njihove predstave dobile su novu naponsku snagu, a energija kojom su zračile evidentno se prenosila i na gledatelje, pa je upravo tada stvorena ona prepoznatljiva i dugo vremena održavana atmosfera okruglih stolova na kojima se poslije predstava razgovaralo i raspravljalo s autorima na način koji je za naše kazališne prilike bio posve neuobičajen. Te formativne godine riječkog festivala, bile su građenje temelja za njegovu daljnju afirmaciju, prvo u regionalnim, a potom i u europskim okvirima, pa bez ikakve dvojbe mogu reći da je sve što se kasnije događalo, uključujući i specifičnu simbiozu institucionalnog i neovisnog kazališta, bilo sazdano na konceptu i nadahnuću Nenada Šegvića i Dalibora Foretića, dvojice istinskih kazališnih poslanika i zanesenjaka.