Život s traumom
Živimo razdoblje traume. Bez obzira što je mediji nazivaju krizom ono kako se ona manifestira u životu i društvu jest trauma. Osobna, financijska, socijalna, emotivna, moralna, psihološka… ma kako je zvali rezultat je isti – traumatičan. Zato će ovogodišnji Međunarodni festival malih scena – i sam traumatiziran financijskim rezovima – svojim programom scenski istražiti baš to razdoblje. Od one najskrivenije, intimne, pa do velike socijalne traume društva i njegovih vrijednosti Festival će okupiti predstave koje duboko zasijecaju u tkivo tranzicijskog društva i intimu pojedinca u teškim trenucima.
Bez namjere da tražimo uzroke ili nudimo rješenja i odgovore bavit ćemo se kazališnom manifestacijom traumatičnog razdoblja, ne samo sadržajno, nego i estetski, zanima nas reakcija kazališta na društvenu, moralnu i intimnu krizu koja nam je ušla pod kožu. Kako se trauma manifestira na scenskim daskama, u umjetnosti za koju kažu da je više od života, ali koja u svojim najboljim trenucima životu zapravo ulazi pod kožu, ne bježi od njega? Nema, dakle, u ovogodišnjem programu eskapizma i bijega od stvarnosti, nećemo se pretvarati da je kazalište zaklon od stvarnosti, mjesto na kojem možemo na kratko zaboraviti sve brige i pobjeći u sigurnost umjetnosti.
Živimo 2010. i godinu u kojoj je tranzicija pokazala svoje pravo lice i u kojoj su krediti i potrošačka euforija došli na naplatu, godinu koju ćemo jednom pamtiti kao prijelomnu. Ono što još ne znamo jest na koju će se stranu život, društvo, i mi sami slomiti, hoćemo li se raspasti ili (konačno) krenuti nabolje. O razdoblju traume i njegovim posljedicama govori ovogodišnji festival.
A ono što nas je posebno zanimalo jest kako posljedice društvene traume vide mladi redatelji, dakle oni koji ni na koji način ne snose odgovornost za nju, oni koji su je jednostavno naslijedili. S izuzetkom Egona Savina i Paola Magellija koji su u svojim pedesetima, dakle u najgorem slučaju srednja generacija, svi ostali redatelji na ovogodišnjem festivalu su mlađi, naraštaj kojima je umjesto perspektivne budućnosti poklonjeno nasljeđe tranzicijskih trauma i koji o društvenom i intimnom lomu najglasnije progovaraju.
Za razliku od onih koji traumu mogu iskazati jedino na ulici umjetnost će na ovogodišnjem festivalu prosvjedovati na riječkim scenama!
Jasen Boko