5.5.2006.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Slovensko narodno gledališče, Ljubljana -Slovenija

Matjaž Zupančič: HODNIK

Režija: Matjaž Zupančič

Dramaturgija: Darja Dominkuš
Scenografija: Janja Korun
Kostimografija: Alan Hranitelj
Koreografìja: Matjaž Farič
Igraju: Gorazd Logar (Dorian), Bojan Emeršič (Adrian), Petra Veber Rojnik (Nena), Šaša Mihelčič (Tamala), Primož Bezjak (Kišta), Valter Dragan (Nikson), Ana Ruter (Jana), Janez Škof (Max)
Premijera/fîrst night:

24.9.2004.; trajanje/durat/on: 100 min.

Matjaž Zupančič (1959), profesor režije na ljubljanskoj Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju i nekadašnji voditelj Eksperimentalnog kazališta GLEJ, autor je devet dramskih djela za koja je dobio i tri Grumove nagrade. Posljednja od njih dodijeljena mu je 2003. godine za Hodnik, dramu posvećenu fenomenu televizijskih reality show programa. Hodnik iz naslova njegova komada predstavlja mjesto na kojem se okupljaju sudionici Big Brother Showa kako bi za trenutak pobjegli od nametljivog oka kamere i voajerske TV publike. Umjesto „skloništa” hodnik, međutim, postaje okrutnim bojištem na kojem se razotkriva naličje medijskog eksperimenta, pretvorenog u metaforu vremena; u polaznu točku slojevite dramske studije o krizi intime, podređene ideologiji profita i medijske manipulacije. Zupančičeva postava vlastitog komada, nastala u suradnji s uglednim koreografom Matjažom Fari-čem, na kazališno se uzbudljiv način poigrava odnosom stvarnosti i fikcije, privatnog i javnog, voajerskog i ekshibicionističkog, a do svojih temeljnih etičkih zapitanosti stiže na pomalo paradoksalan način. Hodnik, naime, ponavlja efekt reality showa, nepredvidljiv je, atraktivan i na trenutke duhovit a svoju tenziju zasniva na „jednostavnim” pretpostavkama: pravila igre koju razvija proizvoljna su i podložna promjenama, rezultat joj je pobjeda ili propast, a ulog čitav čovjek – sa svojim fizičkim i duhovnim habitusom.

U odnosu na svoje prethodne drame, Zupančič u Hodniku u biti pojačava pritisak na likove. Ne izlaže ih samo stalnom nadzoru kamera… nego i napetostima u varljivom zaklonu “kazaliišnog” hodnika, u kojemu su, prije ili poslije, prisiljeni suočiti se jedni s drugima, i sami sa sobom. Hodnik je zato “vrhunac”, “zamka”, “dodatak toj zajebanoj igri”, koju je za takmičare “izumio” Zupančičev show-majstor Max…

Slikom Maxa predstava se već u uvodu udaljava od svog realističkog okvira: u lucidnoj interpretaciji Janeza Skofa nastaje grozni mutant varijetetskog show-majstora, mefistovskog iskušavatelja i manipulatorskog zavodnika, koji u naizgled “izdvojeni” i “svakidašnji” milieu hodnika unosi nepodnošljivu, skoro apsurdnu dimenziju. Maks personificira gladijatorsku logiku suvremenog show-businessa, ali ne zato što u nju vjeruje, nego zato što se s njom može dobro zaraditi; sam postavlja i mijenja pravila igre, i zato je bitku s njim nemoguće dobiti. Njegove posjete hodniku u pravilu prerastaju u koreografske scene, koje razgolićuju muku natjecatelja te pokazuju
njihovu ranjivost i zaroblje-nost. U svijetu koji financira i režira pobjesnjeli Max, jasno je da neće pobjeđivati najbolji…
Petra Pogorevc, Dnevnik