3.5.2006.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb – Hrvatska
Svjetlan Lacko Vidulić: VRATA DO…
Režija: Rene Medvešek
Autor koncepta i redatelj: Rene Medvešek
Dramaturgija: Olja Lozica
Scenografija: Tanja Lacko
Kostimografija: Doris Kristić
Oblikovanje rasvjete: Aleksandar Ćavlek
Igraju: Davor Borčić, Rajko Bundalo, Zoran Čubrilo, Filip Noia, Ksenija Marinković, Danijel Ljuboja, Katarina Bistrović-Darvaš, Dora Polić, Urša Raukar, Doris Šarić-KukuIjica, Jasmin Telalović, Petar Leventić, Marica Vidušić, Barbara Prpić
Premijera: 17.12.2005.; trajanje- 90 min.
Rene Medvešek (1963), autor niza kultnih predstava kao što su Mrvek i crvek, Hamper ili Brat magarac, sa svojim je novim projektom Vrata do… napravio zamjetan stilski i tematski iskorak. I dalje je to kazalište koje nastaje iz laboratorijskog načina rada, s glumcem kao ravnopravnim sudionikom u stvaranju svih elemenata scenskoga čina, ali umjesto u pitku
poetsku grotesku, Medvešek se ovoga puta zaputio u kritičko propitivanje nekih fenomena vremena i društva u kojem egzistira. Za polaznu točku uzeo je pripovijest hrvatskog pisca Svjetlana Lacka Viduliča (1968) Jedanaest uboda ljutnje, u kojoj se iz različitih vizura prepričava i analizira bizarna vijest iz crne kronike: mirni čovjek „iz susjedstva” svojoj je ženi zadao jedanaest uboda nožem u stražnjicu. Medvešekova predstava istodobno propituje uzroke i posljedice tog događaja, pretvarajući Vidulićevu priču u dinamični scenski patchwork u kojem se dramski intonirani prizori izmjenjuju s neodoljivo duhovitim parodiranjem prepoznatljivih situacija iz naše životne i medijske svakodnevice.
Kao u kakvom brzopoteznom filmu, Medvešek na podlozi nasilne svakodnevice slika karakteristične psihološke i socijalne tipove jedne uznemirene stvarnosti – od novinara, slučajnih prolaznika do dežurnih intelektualaca i boraca za ljudska prava – spominjući usput, od igara na sreću do šou-programa i kontakt-emisija, obvezne etape medijskog zaglupljivanja, pa su Vrata do crnohumorna i raščupana slikovnica za odrasle, antibonton njihova glupavog ponašanja i ćaknuti «crtić» njihovih opasnih uzbuđenja. Medvešekova sklonost improvizacijama i njegova kaotična dramaturgija… omogućili su mu da na način hiperrealističnog krkljanca, s puno glumaca i dekora na sceni u isto vrijeme, naslika jedan jednako živopisni kao i tugaljivi svijet hrvatske svakodnevice koji – kako Medvešek gleda na stvari – ne treba osuditi nego mu treba pomoći… Dok scenom promiču svi ti uzrujani akteri, baveći se na stotinu načina pitanjem zašto je muž ženu izbo nožem, pri čemu u gomili javne sline nesreća konkretnih ljudi prestaje uopće biti važna, jedna osoba na rubu scene – ne progovorivši ni riječi – neprestano štrika dugi tepih. Po tom će tepihu na kraju predstave izaći i nasilnici i žrtve u jedan mogući svijet simpatije i topline. Medvešekova istina nije niti jeftina niti agresivna; on doista želi oćutjeti nerazumnost ljudskih postupaka sugerirajući da se veliki nemiri liječe tihim prisustvom solidarnosti i ljubavi. U tom svom naumu ludističkog dobročinstva Medvešek sigurno ne bi uspio kada uza sebe ne bi imao – kao toliko puta do sada – ansambl ZKM-a koji se, uz mnoštvo pojedinačno sjajnih glumaca, sve ove godine ponaša kao obitelj odrasle djece kojoj međusobna (profesionalna) solidarnost, kreativni duh i zajednička igra predstavljaju konstantna sveta načela.
Bojan Munjin, Kazalište