Živote moj (Vita mia)

30.4.2007.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Sud Costa Occidentale, Palermo – Italija

ŽIVOTE MOJ (VITA MIA)

Režija: Emma Dante

Oblikovanje svjetla: Christian Zucaro
Igraju: Ersilia Lombardo, Enzo Di Michele, Giacomo Guarneri, Alessio Piazza

Emma Dante jedna je od najoriginalnijih i najcjenjenijih autorskih osobnosti u suvremenom talijanskom kazalištu. Rođena je 1967., a diplomirala je 1991. na Akademiji dramske umjetnosti “Silvio D’Amico” u Rimu. Karijeru je započela kao kazališna, filmska i televizijska glumica. Godine 1999. vraća se u Palermo i osniva skupinu Sud Costa Occidentale s kojom želi kritički progovoriti o zatvorenosti sredine u kojoj djeluje.

Predstave te skupine, rađene na sicilijanskom dijalektu, lišene su vanjskih efekata i vraćaju glumca s njegovim životnim iskustvom, tjelesnom ekspresijom i intelektualnim habitusom u samo središte procesa stvaranja kazališnoga cina. Zasnovano na arhetipskim slikama i izvanvremenskim temama, istraživačko kazalište skupine Sud Costa Occidentale ipak snažno emanira genius loci, pretvarajući sicilijansku sredinu, s njenim tradicionalističkim klišejima i ograničenjima, u univerzalno prepoznatljivi simbol. U tim okvirima nastala je i predstava Vita mia; mali kazališni dragulj ritualnih nadahnuća i oporih poetskih tonova. Premijerno izvedena 2004. na festivalu Romaeuropa, Vita mia nastavlja niz velikih uspjeha Emme Dante i skupine Sud Costa Occidentale, medu kojima svakako treba izdvojiti još dvije “endemske predstave” (s predstavom Vita mia povezane u svojevrsnu trilogiju): mPalermu (2001.) i Carnezzeria (2002.), obje nagrađene uglednom nagradom UBU.

Ulazimo u praznu sobu u čijem je središtu veliki krevet. Pitamo se što taj krevet predstavlja: skloniste? Lijeni mir? Oznaku vremena? Oko tog odra putuje se u vremenu i prostoru, a sve pokreće nešto neshvatljivo. Soba u koju ulazimo je rupa ni u čemu. Mjesto u kojem duša ostaje lebdjeti u zraku trenutak prije no što se odvoji od tijela. Jedna majka tužnim i sjetnim ocima gleda u tri sina pred sobom i uči ih kako je život nešto najvrjednije, nešto što bježi, prolazi. Život je utrka oko tog kreveta.

Živote moj je ludi i očajnički pokušaj da se svim snagama uspori posljednji krug prije smrti. Tko je na redu? Tko je izabrani? Najstariji ili najmlađi? Najbolji ili najgori? I, prije svega, zašto će se dogoditi onome koji još nije spreman, koji se još nije zaustavio, koji zadržava životne impulse, ideje, otkrića, planove, male naboje energije? Između Gaspara, Uccia i Chicca – jedan je mrtav i mora leci na onaj krevet, ali majka to ne želi znati, tetura, sjeda, naginje glavu u stranu i gleda svoje djecake, jednog po jednog: velikog, srednjeg, malog… Kako može prihvatiti smrt jednoga od njih? Kako će smoci hrabrosti da ga svojim rukama dovede do tog “mrtvačkog odra”, nakon što ga je obukla i šapnula brižne rijeci? Kako će njene noge izdržati a da nenadano ne popuste? Sve je nepomično: geste, sjecanja, rijeci utjehe, grinja savjesti, posljednji ritam otkucaja srca koji se ponavlja do beskonačnosti. Živote moj je bdijenje. Onaj je krevet kameni brod a ona je soba more koje nas guta i nestaje.
Emma Dante