Titulari festivalskih nagrada

Nenad Šegvić, rođen je 1936. godine u Splitu. Studij glume završio je 1959. na Akademiji pozorišne umetnosti u Beogradu. Prvu veliku ulogu ostvario je u splitskom HNK-u 1961. – bio je to Don Jere u „Gloriji“ Ranka Marinkovića. Nakon kraćeg angažmana u Zagrebačkom kazalištu mladih, 1964. došao je u riječki HNK, gdje je do umirovljenja 1999. ostvario više od stotinu uloga u djelima svjetskih (William Shakespeare, Carlo Goldoni, T. S. Eliot) i hrvatskih dramatičara (Marin Držić, Ivan Gundulić, Ivo Vojnović, Miroslav Krleža), a od 1976. do 1986. bio je i ravnatelj Hrvatske drame. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2012. godine, a ovako je navedeno u obrazloženju te naše najveće umjetničke državne nagrade: „Kroz tri i pol desetljeća neprekidnog djelovanja u riječkom I INK-u Ivana pl. Zajca, Nenad Šegvić nastupio je u više od 150 uloga najšireg stilskog i žanrovskog dijapazona, predajući se s jednakom strašću i umjetničkom snagom raznovrsnim redateljskim konceptima te gradeći uloge na sebi svojstven način, kroz kombinaciju studioznog i intuitivnog, ludističkog i psihološki determiniranog, racionalnog i nagonskog. Na njegovim kreacijama izrasle su mnoge hvaljene, pa i antologijske predstave riječkog kazališta između 1964. i 1999. godine.

HKD Teatar
Svoju potpunu predanost kazalištu Šegvić je iskazao i tijekom desetogodišnjeg razdoblja u kojem je uspješno rukovodio Hrvatskom dramom riječkog HNK-a, a pravi organizacijski i umjetnički poduhvat postigao je osnutkom HKD Teatra, neovisnog i suvremenom kazališnom konceptu usmjerenog kazališta… Poseban doprinos hrvatskom glumištu Šegvić je dao osnutkom Hrvatskog festivala malih scena, koji je od 2000. dobio međunarodni predznak, poslavši u kratkom vremenu ne samo jednim od najvažnijih i najprogresivnijih kazališnih festivala u srednjoj i jugoistočnoj Europi, nego i mjestom ponovnog zbližavanja kazališta s tog područja.
Istovremeno, u navedene dramske projekte uvodio je niz istaknutih dramskih, odnosno kazališnih umjetnika iz cijele Hrvatske obogaćujući tako lepezu dramskih lica, koja su Riječani rado gledali na daskama koje život znače.
Usporedno s osmišljavanjem repertoara HKD Teatra, u kojem je pored organizacije i igrao neke temeljne uloge, Šegvić je osmislio, i oko ideje Hrvatskog festivala malih scena u Rijeci 1994. okupio, isprva vodeće hrvatske osobnosti teatarskoga života, a od 2000. godine, kad je Festival i formalno i imenom postao međunarodna manifestacija, i niz međunarodnih relevantnih kazališta i umjetničkih imena.
Ovako je u tekstu „Nenad Šegvić – natuknice o fenomenologiji glumstva“ pisao teatrolog Darko Gašparović:
„… Onaj koji od iskona u potpunosti otjelovljuje kazalište jest glumac… Među otjelovljenim stvarima i fenomenima na pozornici, glumac je jedino živo biće. Čovjek. Biće paradoksa.
Nenad Šegvić, glumac.
Sjećanje. Mladi Šegvić kao Siniša u „Gričkoj vještici“, pa kao Vitko u Fabrijevu mirakulu teškoga, čudna i višesmislena naslova- „Čujete li kako rokću svinje u ljetnikovcu naših gospara?“ Koliko je tada bilo lakše s lijepim i mladim tijelom koje ti, zavodničko kakvo već jest, daje varavu sigurnost i privid vječnosti! 1 odvodi u ležerno, samodopadno i ponešto površno sviđanje. Prava pitanja i izazovi još su daleko, oni dolaze kasnije.
Strah ubija umjetnost
… Nenad Šegvić sazrijevao je u svome glumačkom umijeću i kazališnom mišljenju, poslije mladenačkog uzleta, relativno sporo i dugo, ali postojano… Glume se ni u jednom času svoje duge karijere nije ostavio, ni tada kad je obnašao upravljačke dužnosti u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca… Bitan prijelom Šegvićeva kazališnog autorstva pada u godinu 1993. kad zajedno s redateljem Laryjem Zappijom osniva 11KD Teatar, a godinu dana kasnije pokreće Hrvatski festival malih scena, koji šest godina kasnije prerasta u međunarodni, stekavši prepoznatljivost i zavidan ugled u mnoštvenosti naših festivala. Kolosijeci se tu spajaju: glumac, organizator, neumorni pokretač novih teatarskih inicijativa i realizacija, otada pa do danas postaju i ostaju jednom jedinstvenom kazališnom osobnošću s pečatom totalnog kazališnog autorstva… Fenomen Međunarodnog festivala malih scena, u Rijeci, izvan nacionalnog kazališnog središta… kruna je Šegvićeva kazališnog autorstva. Po njemu on stoji i ostaje zauvijek u zlatnoj knjizi hrvatskoga glumišta, gdje su upisani samo oni najodabraniji. Možemo zaključiti: Nenad Šegvić sâm je cijelo jedno kazalište.“
Ovako je 2013. u razgovoru za Novi list pod naslovom „Strah ubija umjetnost, a strahovlada kreaciju“ Nenad Šegvić odgovorio novinarki Svjetlani Hribar.
„Nikada nisam mislio daje ono što ja radim najbolje, ali isto tako sam potpuno svjestan zašto je nešto dobro, a drugo nije. Bez zdrave kritike, ni zdrave samokritike – nema umjetnosti. Među nama je zaista malo istinskih genijalaca. Meni se čini da sam stalno na početku. Kad vidim velikana na sceni, kao i u sportu, osjećam se ispunjen i počašćen što sam dio tog trenutka! I to je jedan od razloga zbog kojih najviše cijenim one Riječane koji čitavu godinu štede da bi kupili festivalske ulaznice u svibnju! Bio bih najsretniji da ih baš njima mogu pokloniti. A ja točno znam koji su ti vjerni gledatelji – na festivalu poznajem svakog posjetitelja, mi smo kao velika obitelj. To mije najljepše u poslu koji radim, uz sav stres koji nosi. Kad sve saberem, mislim da se ipak Isplatilo sve što sam radio…“
Kim Cuculić, Davor Mandić, (preneseno iz Novog lista).

Nenad Šegvić je umro 2021., a od 2022. Nagrada za najbolju predstavu u cjelini na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci nosi njegovo ime.

Dalibor Foretić, kazališni kritičar i novinar, s Nenadom Šegvićem suosnivač i prvi selektor Hrvatskog (Međunarodnog) festivala malih scena u Rijeci. Rođenje 1943. u Šibeniku, a školovao se u Zadru (srednja škola i studij engleskog jezika na Pedagoškoj akademiji) i Zagrebu (Pravni fakultet i Vjesnikova novinarska škola). Od 1964. piše u Vjesniku (isprva kao vanjski suradnik, a od 1966. kao stalni zaposlenik), okušavši se u različitim vrstama novinarstva (reporter, dopisnik iz Zadra, novinar vanjskopolitičke rubrike), da bi se početkom 1970-ih, nakon prelaska u kulturnu rubriku, uglavnom posvetio kazalištu, o kojem je pisao još od studentskih dana. Godine 1982. prelazi u novoosnovani tjednik Danas, u kojem isprva djeluje kao urednik kulturne rubrike, a zatim kao kazališni kritičar (1984.-1992.) Bio je član uredništva tjednika Novi Danas (1992.-1994.), nakon čijeg ukidanja postaje kolumnist, komentator i kazališni kritičar riječkog Novog lista.

lako je u kazališnom životu sudjelovao i na druge načine (primjerice, kao selektor sarajevskog MESS-a, Sterijina pozorja i Borštnikova srečanja; honorarni umjetnički voditelj Zagrebačkog kazališta lutaka; predsjednik Hrvatskog centra UNIMA-e, dramaturg na pojedinim predstavama itd.), Foretić je hrvatsko kazalište najviše zadužio kao vrhunski kritičar i teatrolog. Sustavno prateći i promišljajući sve segmente kazališnog života u Hrvatskoj, a dijelom i u drugim republikama tadašnje Jugoslavije (prije svega u Sloveniji), postao je jednim od najvećih kazališnih autoriteta na ovim prostorima, a Foretićevi su relevantni i meritorni stavovi bili dodatno osnaženi njegovom spremnošću na otvoreni i polemički dijalog. Osim u novinama i časopisima uz koje je bio trajno vezan, Foretić je svoje radove objavljivo i u različitim domaćim i stranim stručnim publikacijama (Scena, Prolog, Théâtre en Europe, El Publico, Dialogo i dr.), a za života je objavio i tri knjige kritika i teatroloških ogleda: Borba sa stvarima – Krležina drama i kazalište (1986.), Nova drama – Svjedočenja o jugoslavenskim dramatikama i njihovim scenskim reflek­sima, 1972.-1988. (1989.) i Hrid za slobodu – Dubrovačke ljetne kronike 1971.-1996. (1998.).

U svojim kritikama, prema zapisu Borisa Senkera, Foretić „najveću pozor­nost posvećuje dramaturškoj obradbi i redateljskoj interpretaciji teksta: privrženik je kazališnog eksperimenta, kazališta izvan institucija i redatelja koji predstavu ne shvaćaju kao transponiranje dramskog teksta iz književnoga u glumišni izraz nego kao autohtono umjetničko djelo.” Na tim je premisama zasnovana i njegova suradnja s Nenadom Šegvićem, kojem je pomogao u pokretanju Hrvatskog festivala malih scena u Rijeci, manifestacije s kojom je kao selek­tor (1994.-1998.), a kasnije i kao voditelj okruglih stolova, ostao čvrsto vezan do prerane smrti, 1. studenoga 2001.

Uz drugo izdanje knjige Hrid za slobodu, posthumno su izdane još dvije Foretićeve knjige: Iluzija nije opsjena – Kazališne kritike objavljene u Novom listu od 1992. do 2000. godine i Mrakovi grada svjetlosti – Političke kolumne objavljene u Novom listu od 1992. do 2001 godine. Za svoj rad Foretić je do­bio više nagrada i priznanja, uključivši i Na­gradu za životno djelo „Otokar Keršovani” Hrvatskog novinarskog društva (2001.). Od 2003. , Nagrada publike za najbolju predstavu na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci nosi ime Dalibora Foretića.

Veljko Maričić, glumac, rođen 1907. u Sisku, u kazališnoj obitelji; majka mu je u mladosti nastupala u putujućim kazališnim družinama, u kojima je prije dugotrajnih angažmana u Osijeku i Zagrebu, glumio i njegov otac, Josip. Poštujući očevu želju, Veljko se školovao za zubnog tehničara, no to ga ipak nije spriječilo da se zaputi stopama svojih roditelja. Petnaest godina nakon prvog nastupa (kao dijete je 1907. debitirao na osječkoj pozornici), Veljko se 1927. priključuje dubrovačkim kazališnim amaterima, s kojima surađuje do 1931., kada na nagovor Dubravka Dujšina odlazi na audiciju, te postaje članom glumačkog ansambla zagrebačkog HNK. Slijede kratkotrajni angažmani u Osijeku (1933/34.) i Sarajevu (1934.-1936.), te ponovno u Osijeku (1936.-1938.), gdje pozornost na sebe definitivno skreće hvaljenim kreacijama Shakespeareova Romea, Hofmannsthalova Čovjeka i Krležina Kadeta Horvata. Godine 1938. vraća se u Zagreb, namećući se postupno svojom ekspresivnošću, temperamentom i „uvjerljivošću u psihološko-realističkom građenju likova” (S. Batušić), te postavši jedan od oslonaca dramskog ansambla. Među njegovim važnijim ulogama iz tog razdoblja su Derenčin (Lucić-Držić: Pir mladog Derenčina), Maro i Popiva (Držić: Dundo Maroje), Ivo (Kolarić-Kišur: Povratak), Orsino (Shakespeare: Na tri kralja), Rajski (Gončarov: Bezdan), Marijan (Kolar: Sedmorica u podrumu), Agamemnon (Eshil: Agamemnon), Jago (Shakespeare: Othello), Vronski (Tolstoj: Ana Karenjina) i Orsat (Vojnović: Dubrovačka trilogija). Na poziv Drage Gervaisa i Anđelka Stimca 1953. prelazi u riječko kazalište, u kojem ostaje do kraja karijere, ostvarivši tu neke od svojih najboljih glumačkih kreacija. Pamte se, primjerice, njegov Stjepko Gregorijanac (Šenoa: Zlatarevo zlato), Hasanaga (Ogrizović: Hasanaginica), Leone (Krleža: Glembajevi), Markiz Posa (Schiller: Don Carlos), Cyrano (Rostand: Cyrano de Bergerac) ili Feda (Tolstoj: Ziviles), no najveće uspjehe polučio je, ipak, u uprizorenjima Shakespeareovih djela, u kojima nastupa kao Hamlet, Macbeth, Richard III, kralj Lear i Padre Lorenzo (Romeo i Julija). Važnu dionicu svoje karijere ostvario je i na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je 1952. bio prvi Hamlet, u glasovitom uprizorenju Marka Foteza, igranom na tvrđavi Lovrjenac, a nakon toga u Dubrovniku igra i Klaudija (u istoj Fotezovoj postavi Hamleta), Don Fernanda (Corneille: Cid) iToanta (Goethe: Ifigenija). U mirovinu je otišao 1963., no povremeno je i dalje nastupao u riječkom kazalištu, dokazujući, prema mišljenju Branka Hećimovića, “i tim svojim nastupima… da je glumac u kojem se na sasvim specifičan način sjedinjuju i prožimaju plemeniti, romantični patos i realizam glume”.

Veljko Maričić umro je 1973., a od prvog izdanja Hrvatskog (Međunarodnog) festivala malih scena u Rijeci, većina festivalskih nagrada nosi njegovo ime.

Anđelko Štimac, glumac i redatelj, rođen 1909. u selu Slakovci kraj Vinkovaca. Nakon završene gimnazije u Zagrebu pohađa Državnu glumačku školu, te 1929. postaje članom Hrvatskog narodnog kazališta. Od 1931. aktivno sudjeluje u radu Dramskog studija što ga pri zagrebačkom HNK, sa željom stvaranja društveno angažiranog kazališta, obnavlja Branko Tepavac. Iz tog razdoblja posebno je važna Štimčeva režija Kralja Betajnove, Ivana Cankara, u kojem sam Štimac igra glavnu ulogu, a jednu od prvih zapaženijih glumačkih kreacija ostvaruje Veljko Maričić. Godine 1934. odlazi na školovanje u inozemstvo. Prvo boravi u Francuskoj i Italiji, a potom u Beču, gdje pohađa Reinhardtov seminar, te zajedno s njemačkim redateljem i književnikom Walterom Firnerom vodi eksperimentalni staggione-teatar, Österreichische Volks­bühne. Naslućujući ratne neprilike, 1937. se vraća u Jugoslaviju, ponajviše djelujući kao režiser u Skoplju (tamo, pored ostalog, postavlja praizvedbu Krležine drame U logoru, 1937.), ali i u Beogradu, Novom Sadu i Zagrebu (od 1940.). Već u predrat­nim godinama Štimac se javlja i kao autor prijevoda i dramatizacija, a debitira i kao dramski pisac, s  „dramskim reportom” Automelody, tiskanim 1935. u Zagrebu, a potom igranim u Skoplju i Mariboru. Na­kon proglašenja NDH dobiva angažman u osječkom HNK, gdje djelujući kao glumac i glavni redatelj do 1945. postavlja dvade­setak predstava. Odlukom republičkih vlasti potkraj 1945. poslan je u novoosnovano zadarsko kazalište, a već je u veljači 1946. premješten u Rijeku, kao redatelj i organizator hrvatskog dramskog ansambla novoformiranog Narodnog kazališta. U Ri­jeci ostaje do kraja karijere, djelujući i kao glumac, prevoditelj i dramski pisac, te pre­sudno utječući na „stvaranje repertoarne fizionomije i kompletan razvitak Hrvatske drame Narodnog kazališta Ivan Zajc”, kako je to posebno naglašeno u obrazloženju Nazorove nagrade za životno djelo, dodijeljene mu 1974. Među pedesetak predstava što ih je do umirovljenja, 1964., režirao na riječkoj pozornici, posebno se ističu ciklus Krležinih Glembajevih, Shakespeareov Macbeth i Richard Treći, te postave Gervaisovih, Božićevih, Budakovih, Zagorkinih, Šenoinih, Držićevih i Goldonijevih djela. Kao glumac u Rijeci se također ističe u nizu uloga: kao Krležin Lenbach, Leone, Ignjat Glembay i Vitez Oliver Urban, Shakespeareov Jago, Kosorov Guša Rigalin itd. Poslije umirovljenja povremeno i dalje režira na profesionalnim pozornicama (primjerice, u Rijeci, Varaždinu i Splitu), no posebnu pozornost posvećuje amaterskoj kazališnoj djelatnosti (s velikim uspje­hom od 1965. vodi Amatersko kazalište „Viktor Car Emin”), kojoj je, kroz suradnju s amaterskom družinom „Otokar Keršovani”, te utemeljenje niza amaterskih grupa u Kastvu, Opatiji, Crikvenici, Čavlima, Bakru, Ogulinu i drugim mjestima u regiji, bio posvećen još od samoga dolaska u Rijeku. Anđelko Štimac umro je u prosincu 1995., a od 1999. Nagrada za najbolju režiju na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci nosi njegovo ime.

Dorian Sokolić, slikar i scenograf, rođen 1928. u Zemunu. Diplomirao je 1954. na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu, na odsjeku scenografije. Iste godine, na poziv Drage Gervaisa, dolazi u riječko Narodno kazalište, u kojem do 1968. radi kao scenograf, a od 1969. do 1980. obnaša dužnost njegova intendanta Od 1980. do 1982. bio je direktor Sterijinog pozorja u Novom Sadu, a potom se vraća u riječki HNK, u kojem kao stalni scenograf ostaje sve do umirovljenja, 1991. Tijekom četiri desetljeća umjetničkog rada napravio je preko 300 scenografija za matičnu kuću i brojna druga kazališta u zemlji, a svoje je umijeće ugradio i u prva ostvarenja HKD teatra, surađujući s redateljem Laryem Zappiom u osam predstava nastalih u razdoblju od 1993. do 1996. Osim kao scenograf, Dorian Sokolić se isticao i kao dizajner knjiga i plakata, a za svoj je rad dobio veliki broj nagrada, među kojima i Nagradu Grada Rijeke za životno djelo, 2001.

Dorian Sokolić je umro 2005., a od 2007. Nagrada za najbolju scenografiju na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci nosi njegovo ime.

Priredio: Hrvoje Ivanković