Riječ selektora

Načiniti odabir programa desetog Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci svakako je iznimno časna i sretna zadaća, ali ništa manje teška i zahtjevna. Put što ga je festival prošao u svom prvom desetljeću, pod umjetničkim vodstvom Nenada Šegvića i selektorskim kriterijima pokojnog Dalibora Foretića, a potom Jasena Boke, put je koji mnogostruko obvezuje. U isto vrijeme, biti sudionikom svih tih deset godina, za mene ne znači samo radost i privilegij, nego i donosi osjećaj pripadnosti jednoj pojavi u hrvatskom kazalištu koja se mukotrpno i teško izborila za svoj ugled i važnost kroz svoje desetljeće opstajanja. Znači to i pripadnost jednoj kazališnoj zajednici koja se svake godine okuplja ne samo na predstavama, nego i nakon njih, na razgovorima koje je riječka publika odavno obilježila ne samo kao odan prijatelj, nego i zahtjevan aktivan suradnik.

Od skromnih i ambicioznih početaka program je ubrzo uzmogao opravdati naslov međunarodnog festivala, i ponešto se udaljio od strogosti ograničenja “malih scena”. Uporedo s tim, razmatrao je većinu bitnih tema i pitanja suvremenog kazališta, odmjeravajući domaće stvaralaštvo najprije među vlastitim događanjima, a potom i u međunarodnom kontekstu, bilo da je riječ o suvremenom dramskom pismu, kazališnom izričaju, odnosu prema klasici i baštini, društvenim temama i izazovima, ili pak otvaranju prema drugima i drugačijima.

Taj je festival utoliko prije postavio zahtjev da se suvrmeno hrvatsko stvaralaštvo prikaže u kontekstu u kojemu ono stoljećima postoji, kontekstu koji ne samo omeđuje nego i definira hrvatsku kulturu uopće. Ta kulturna granica teče Sredozemljem te Srednjom i Jugoistočnom Europom sklapajući se oko hrvatske kulture i njena kazalište, što su oduvijek sudjelovali u stoljenoj “razmjeni snova”.

Ti prostori, zemljopisni, kulturni, kazališni, susretali su se u Rijeci i prije našeg festivala, nastavili su se susretati i na njemu, pa su oni ponajprije odredili sanjani zemljivod njegove desete obljetnice. U međuvremenu se nametnulo nekoliko tema koje su na svoj način obilježile i prvo festivalsko desetljeće.

Primjerice, Schillingov pogled iz vremena današnjeg na Buchnerova “Woyczeka”, jednako kao i Prohićev na Wedekindovo “Proljetno buđenje”, prizori su koje znani nam lublinski umjetnici imenuju “Prizorima iz života Srednje Europe”, kako su nazvali svoj pogled u Musilov roman “Nemiri štićenika Törlessa”. Pogledi su to u središte svijeta koji je iznjedrio Freuda, stvorivši za njim nezasitu potrebu svojim frustracijama, svojim prohladnim sfumatom i pristojno poluglasnim šaputanjima strašnih rečenica. Svijet srednjoeuropskog građanstva, rodno mjesto ideologije malograđanštine, koji radije guši i truje, makar i sebe samog, nego što viče i sukobljava se, a kad se pak odluči sukobiti, izaziva svjetske ratove. Tolika je u njemu nesnošljivost prema svemu što ne može stati u obližnju gradsku kavanu, gdje pristojni ljudi u pristojno vrijeme piju svoju toplu čokoladu, biranim riječima pristojno tiho razgovarajući o uljudnosti i pobožnosti, pola sata nakon što su u uredu bešćutno bližnjeg svoga doveli do bankrota, i neposredno prije nego će poći doma zlostavljati svoju djecu.

S osunčanih sredozemnih strana, pak, mediteranski glasno, Dante Alighieri i Marin Držić dozivaju se u Rijeci na ovoj, Držićevoj strani jadranske obale, i prepoznaju svoje odraze u kazališnim zrcalima Firenze i Beograda, kao pozivi iz davnine, daleki odsjaji, upiti o prošlosti koja na ovim prostorima sporo prolazi. Iz Ljubljane dolazi zastrašujući odjek suvremenog svijeta, priča o terorizmu i nasilju, s “dalekih strana”, koja su odjednom tako blizu. Tu je Freud već odavno nepotreban, jer se ljudska psiha izobličila do mjere u kojoj je psihologija više ne može razumjeti. Svjedoče o posljedicama takvih poremećaja ljudske naravi i “Kraljice”, kao i “Ay Carmela”, sarajevski svježe poratni pogled u davni španjolski građanski rat. “Glorija” i “Jelka kod Ivanovih” potvrđuju da su manipuliranje pojedincem i njegovom slobodom, prisila i nasilje nad osobom uvijek slični, u svim vrmenima i na svim prostorima, i u ime bilo kakve ideologije, kao što je jednako skupa cijena slobode, ili čak sna o njoj. “Sabrane priče”, i “Nosi nas rijeka” uvode nas u intimu ljudskih odnosa, dramatičnost jednostavnih ljudskih postupaka, što čine temelj svijeta. Iz tih malih svakodnevnih ljudskih (ne)mogućnosti sporazumijevanja klijaju golemi nesporazumi o čijim strahotama svjedoče ranije nabrojane predstave. Pokazuju nam skrivene strane drama “iza četiri zida”, u čijim se sitnim događajima uvijek zrcali cijeli svemir velikih zbivanja.

I tako, izgleda, sve ove predstave razgovaraju, međusobno, i s nama. Pa ipak, okupljajući nas na festivalu, nemaju opasnu nakanu dati nikakve definitivne i neupitne odgovore. Njihova je jedina zadaća postaviti nam prava pitanja.

Darko Lukić