Ovogodišnji festival, 31. po redu, možda i po prvi put u svojoj povijesti ne okuplja predstave oko jedne teme. Svijet, a s njim i posljedice na pojedinca, danas su previše kompleksna slika da bi ih se svelo na jedan problem. A kako kazalište uvijek reagira na svoje okruženje, drevna metafora o umjetnosti kao ogledalu svijeta i čovjeka u suvremenom okruženju dobila je značajan dodatak. Ogledalo je danas polomljeno i svijet i čovjek u njemu odražavaju se u krhotinama koje je teško sagledati kao lako prepoznatljivu, homogenu cjelinu.

Zato naših šest ovogodišnjih predstava iz četiri zemlje odražavaju kompleksnu sliku pojedinca u svijetu sastavljenom od bolnih krhotina, podjednako intimnih i globalnih.

Slika Dorana Greya Jugoslavenskog dramskog pozorišta iz Beograda po romanu Oscara Wildea o opsesiji ljepotom, savršenim izgledom i bolnim promjenama koje starenje tom izgledu donosi u režiji Nataše Radulović dobiva konotacije o kojima Wilde nije mogao ni sanjati. Znanost je danas u opsesiji selfijima i influencerima prepoznala mentalni poremećaj suvremenog razvijenog svijeta: Sindrom Doriana Graya (DGS). Opsjednutost pojedinca vlastitim izgledom i svakodnevnim informiranjem javnosti o njemu dobio je krajnje zabrinjavajuće razmjere koji rezultiraju odbijanjem prihvaćanja normalnog života, onog koji vodi zrelosti i u krajnjoj liniji – starosti.

Matija, udruge Arterarij po romanu Drage Hedla i u režiji Patrika Lazića, bolno je suočavanje s osobnom traumom gubitka sina. Ova krhotina ogledala analizira sasvim drugačiji fenomen suvremenog života, sindrom izgaranja uspješnog čovjeka u nametnutom mjerilu uspjeha: Američkom snu. I posljedice takve odluke koja iza sebe ostavlja spaljenu emotivnu zemlju u krugu najbližih ljudi.

Frljićev Inkubator ljubljanskog SMG-a govori o posljedicama brutalnog rata u Gazi na one najranjivije, (prerano) rođenu djecu kojima nedostatak struje izravno ugrožava život. Predstava postaje metafora bešćutnog suvremenog svijeta opsjednutog oružjem, ratom i ubijanjem za više ciljeve, svijeta koji više nema nikakve empatije, čak ni za tek rođenu djecu.

I dok Inkubator govori o globalnom poremećaju ljudskosti Ljudski glas Jeana Cocteaua pulskog INK-a u režiji Juga Đorđevića ulazi u duboku intimu emotivno slomljene žene. Kako pronaći smisao i nastavit’ s životom nakon bolnog prekida? Gdje i kako pronaći

novi identitet bez ljubavi koja je nestala s voljenom osobom? Potpuno lišen utjecaja vanjske stvarnosti Ljudski glas događa se daleko od vanjskog svijeta: u duši.

Speed kills content Martina Grubera, produkcija austrijskog Aktionstheatera svjedoči strahu i nesigurnosti čovjeka u svijetu današnjice od onoga što donosi budućnost. Natjerani smo da živimo sve brže, a brzina, kako svjedoči naslov predstave, ubija svaki sadržaj, reducira mogućnost oblikovanja vlastitog života, ali i osnovnu ljudskost onu koju donosi ljubav i bliskost. Kamo zapravo jurimo – i za koga?

Sasvim drugi problem današnjice o kojem se uglavnom šuti smješten je duboko u skriveni svijet intime. 0 tome govori beogradski Heartefactfond u predstavi Kako sam naučila voziti Paule Vogel u režiji Tare Manić. Život suvremene žene ispunjen je ožiljcima trauma, a pristup temama seksualnog nasilja i zlostavljanja maloljetnika ovdje se pretvara u kompleksnu dramu o složenom, manipulativnom, nasilnom i incestuoznom odnosu.

Tako je kazalište ove godine, barem u našoj festivalskoj viziji, reakcija na svijet pretvoren u krhotine s kojima se susrećemo baš u svakom segmentu života. Podjednako u onom intimnom, kao i sasvim univerzalnom, globalnom.

Jasen Boko