Psihologija zatvorenih i izoliranih mikrosvjetova

Trinaesti međunarodni festival malih scena okupit će dvanaest predstava u izvedbi isto toliko kazališta i kazališnih skupina iz osam europskih zemalja. Po prvi puta u službenoj konkurenciji festivala bit će predstavljena kazališta iz Njemačke i Češke, a uz reprezentativna ostvarenja ruskog i bugarskog kazališta, ponovno ćemo vidjeti i izbor ponajboljih predstava iz zemalja bivše Jugoslavije. I ove smo godine željeli spojiti vrhunski mainstream s otvorenim, istraživačkim kazalištem, trudeći se, pri tom, dovesti predstave različitih poetika, stilova i žanrova. Sve te uratke, međutim, povezuje jedna tematska odrednica; povezuje ih zainteresiranost za psihologiju malih, zatvorenih i izoliranih svjetova. Pri tome, važno je reći, nemamo na umu „zatvorene sisteme kulture” iz nekog „kulturnog drugdje” koje je antropologija pokušavala (i uspijevala) ponuditi kao poticajni prostor kazališnom eksperimentu, nego mumificirane i autistične mikrokozmose, u kojima se traumatična iskustva pojedinca, otrgnutog ili neprilagođenog masi i „globalnim procesima”, bolje i jasnije vide. Riječ je, dakle, o patologiji mikro-svijeta, a naše je predstave istražuju u raznovrsnim varijantama, od onog najužeg koncentričnog kruga zatvorenosti u svoj vlastiti, unutarnji svemir (Kaspar, Vrata do…, Žaba, Helverova noć, Marija Stuart, Skakavci), preko fizičke izdvojenosti cijele obiteljske ili društvene zajednice (Rotšildova violina, Hamlet u Mrduši Donjoj, Sclavi, Zloćin na Kozjem otoku, Dom Bernarde Albe), do eksperimentalne izolacije (Hodnik). Pregršt zanimljivih pitanja koja će se pri tom otvoriti vezana su uz neke od temeljnih problema u suvremenim međuljudskim odnosima; problema koje u našem zavodljivom „globalnom domu” često zamijetimo tek onda kada se razviju do svoje krajnje konzekvence. Jedan od dominantnih svakako je problem manipulacije ljudskom individualnošću i sviješću, uobličavan, kako ćemo vidjeti, u različitim „centrima moći”, od vladajućih političkih instanci i samozvanih čuvara društvenih normi do agresivnih medija i tradicijskim nasljeđem određenih poglavara obitelji, plemena ili šire zajednice. Atmosfera naših mikrokozmosa u polovici se odabranih predstava oslikava kroz spoj verbalnog i neverbalnog scenskog iskaza; kroz organsku povezanost plesnog, fizičkog i dramskog kazališta, te mirne i glazbe, što je jedna od posebnosti ovogodišnjeg festivala. Druga posebnost vezana je uz odnos izabranih predstava prema odrednici iz njegovog naziva. Male scene -klaustrofobični i skučeni prostori igre, imaju u ovom tematskom kontekstu i svoju simboličko-metaforičku težinu, što na specifičan način dolazi do izražaja i u dvije do tri predstave koje fizički prividno ne korespondiraju s terminom komornog kazališta. U njima je, naime, „prostranstvo” scene samo slutnja nesputanosti i slobode, dok je prostor igre/ života, i tu sveden na omalenu „kvadraturu kruga”; ezoterične figure koja bi mogla biti amblemom ovogodišnjeg Festivala.
Hrvoje Ivanković