4.5.2006.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Slovensko mladinsko gledališče, Ljubljana -Slovenija

Peter Handke: KASPAR

Režija: Jaka Ivane

Prijevod: Lado Kralj
Dramaturgija: Jera Ivanc
Scenografija: Damijan Cavazza i Jaka Ivane,
Kostimografija: Alan Hranitelj
Glazba: Davor Herceg

Igraju: Ivan Peternelj (Kaspar), Željko Hrs, Sabina Kogovšek, Marko Mlačnik, Romana Šalehar, Marinka Štern Premijera/first night: 28.11. 2004.; trajanje/ duration: 80 min.

Kaspar, kultno djelo Petera Handkea, napisano 1968., „osebujna je partitura koja, stapajući elemente pantomime i oratorija, predočuje ovisnost pojedinca i zajednice o manipulativnoj ulozi jezika pri oblikovanju svijesti i njezinih sadržaja.” Tajanstveni „divlji mladić”, Kaspar Hauzer, ući jezik kako bi, pored ostalog, spoznao samoga sebe, no upravo mu znanje koje stječe oduzima individualnost i potpunu slobodu djelovanja.

Jaka Ivane, pripadnik najmlađe generacije slovenskih redatelja, radikalno je skratio Handkeovo djelo, pretvorivši ga u oma-mljujuće snoviđenje, protkano gustom mrežom simbola, u čijem središtu stoji sam Kaspar – alegorijska figura i punokrvno, ali istovremeno i nemoćno ljudsko biće. Ivančeva predstava visoko je estetizirana teatraliza-cija Kasparova misaonog procesa, postavljena u relacijama prepoznatljive ekspresionističke opreke između uzurpirajuće mase oživljenih fiktivnih glasova i izdvojenog pojedinca, otjelovljenog u suptilnoj i hiper-senzibilnoj kreaciji Ivana Peter-nelja. Na Četvrtom slovenskom festivalu komornog kazališta (SKUP) u Ptuju Kaspar je dobio tri nagrade: za režiju (J. Ivane), iznimno glumačko ostvarenje (I. Peternelj) i kostimografiju (A. Hranitelj).

Početak uprizorenja strukturalno je eshilovski, dakle prvotno glumišni; nekakva prapovijest

(glumačke) individualizacije, čije je sredstvo instrumentalizirani govor figura, epanaleptičnih ili anaforičnih izreka, mudrih misli, aforizama, naputaka, sudova i poetskih definicija. Središte uprizorenja jest uspostava reda iz prvotnoga lingvističkog nereda, u-ređivanje Kasparova jezika, odjeće, ponašanja, tijela, imenovanje njegovoga svijeta. Kasparova početna praznina tu je puna sadržaja, no ujedno i mrtva, bez nekadašnjega pulsira-nja, ali na sreću – s usađenim sjećanjem. „Iz „sjećanja” tako proizlazi Kasparov konačni otpor koji se pretvara u „regressus ad uterum”, „bezrazložni” otpor, i osamu, prispodobljenu projekcijom svjetionika. Poetično, izričajno precizno i kazališno značajno. Cijeli je niz više nego uvjerljivih scenskih rješenja u ovom uprizorenju: precizno razrađeni kantorovski zbor… njegova orkestracija ili njegovo marionetsko njihanje u zvučnome limbu… pa metaforika barke odnosno njezine kobilice kao još-ne-plovila, njegovoga rađanja i moguće budućnosti; naposljetku Ivan Peternelj kao Kaspar. Proces njegovoga discipliniranja odvija se kako na jezičnoj tako i na tjelesnoj razini: isprva mlohavo tijelo u procesu preodgoja „maneken-ski” se izravnava i postaje stožer „kulture”, dok se (ponovno) do kraja ne razgoliti i „odbačeno”, ali oslobođeno, ponire u skelet barke. Njegova „označiteljska” struktura jest krhka, neprilagođena, jedina je u stanju čuditi se, smijati, artaudovski kriknuti; Peterneljev Kaspar rođenje iz tame i tišine – te jedno i drugo nepogrešivo unosi u predstavu. Nježno i lijepo.

Blaž Lukan, Delo