Riječ izbornika, 25. međunarodni festival malih scena, Rijeka, 4.-11. svibnja 2018.

Veliko putovanje

U 25 sezoni ovog nama dragog festivala, poštovani prijatelji kazališta, voljeli bismo u repertoaru koji smo odabrali, pokazati vam ništa manje nego čitavu retrospektivu suvremenog teatra, kada bismo ga, zamislimo li, pohranili u maloj kutiji. Još je više ambiciozna naša fantazija da vas u osam ponuđenih predstava zapravo povedemo, brzinom svjetlosti ili jako sporo, na veliko putovanje kroz scensku magiju teatra od kada je on započeo i da vas dovedemo do glumaca, tih vječnih putnika kroz prostor i vrijeme, koji će u kazališnoj kutiji na Sušaku biti na korak od vas i koje ćete moći dodirnuti ili će to biti samo ono što ćete pomisliti da oni jesu. Provest ćemo vas kroz poetske stilove posljednjih decenija, koji se nisu mijenjali od kada je svijeta i vijeka, u kojima će biti – od ‘Divlje patke’ do ‘Ciganina najljepšeg’ – i naglašene ekspresije i gustog realizma; bit će ponešto strindbergovske ironije i iskrivljene stvarnosti, ali to je baš onaj svijet koji svi volimo – tako blizu i tako daleko od stvarnosti. Bavit ćemo se vrlo ozbiljno, u predstavama od Austrije do Rusije i od Slovenije do Srbije i natrag do Hrvatske, ljudskim slabostima i intimnim pitanjima, socijalnim dramama i patologijom međuljudskih odnosa; zavirit ćemo, ali samo na čas, u ono što nam se čini da je nekada bilo ili u ono što se nadamo da će možda biti. Bavit ćemo se ranim jutrom civilizacije, čiju večer upravo danas živimo, kako je rekao Krleža. Lagat ćemo vam o onome što je živa istina i govorit ćemo uvjerljivo o onome čega nikada nije bilo. Jer, kako tvrdi Pirandello, tako je ako vam se tako čini. U predstavi „Tko pjeva zlo ne misli“ uživat ćete u maestralnoj glumi Krešimira Mikića, sjećajući se zalizane kose i tankih brčića Relje Bašića; smijat ćete se od srca i strepiti u isto vrijeme; bit ćete, pričekajte samo „Vrisak Langouste“, nekako sjetni i neobjašnjivo radosni. Možda će se to anđeli ili demoni igrati s vama. Tko će ga znati. Vidjet ćete u maloj kutiji i raj i pakao ovoga svijeta, ili, kako se to uzvikivalo u onoj avangardnoj predstavi:  „Mi vam možemo prikazati krv i ljubav bez retorike, i možemo vam prikazati krv i retoriku bez ljubavi, i možemo vam prikazati sve troje istovremeno, ali vam ne možemo prikazati retoriku i ljubav bez krvi.“ Gledat ćete, bez sumnje, velike glumce, naše i one iz bijelog svijeta, vidjet ćete značajne teatarske kuće, sve pod krovom malih scena i onda kada vam se te male scene budu učinile ogromnima. Pokazat ćemo vam ono što vam nikada nismo pokazali a pokazali smo vam to već puno puta u ovih 25 godina, što više i ne pamtite i nikada zaboraviti nećete. Jer, kako na kraju predstave „Moja ti“ kaže Svetlana Bojković: „…najviše mi je žao sećanja koja više niko ne može da čuje…“ To sve napravit ćemo zato jer volimo kazalište a volimo i vas, draga publiko, možda i više nego vi to znate, a i možda ne trebate znati, tko će ga znati. Dat ćemo vam ono od teatra što nikada nismo imali i što nikada nije postojalo a mi mislimo da jest i vi ćete to dobiti, ali samo na jednu noć, jer i mi i vi samo smo putnici na velikom putovanju slika o životu, o kojemu ništa ne znamo, već vjerujemo da ćemo gledajući u te male kutije, nešto o njemu saznati. Tko će ga znati.
Bojan Munjin