Festivalski žiri u sastavu:

• • Darko Lukić, dramaturg i dramski pisac (Hrvatska)

  • Nataša Matjašec Rošker, dramska glumica (Slovenija)

  • Tatjana Mandić Rigonat, kazališna redateljica iz Beograda (Srbija)

Voditelj okruglih stolova: Igor Ružić, kazališni kritičar

Festivalske nagrade:

Festivalski žiri, nakon odgledanih svih predstava na festivalu donio je sljedeće odluke:

Nagrada Nenad Šegvić za najbolju predstavu u cjelini

Predstava 55 KVADRATA, Hrvatsko narodno kazalište Split

Održavajući neprestano potpunu prisutnost svih  glumica i glumaca u procesu, predstava “55 kvadrata” stalno neposredno komunicira s publikom kroz visoku razinu empatije. Koristeći se filmskom tehnologijom ne kao multimedijalnim dodatkom nego upravo intermedijalno, dakle kao organskim dijelom i jednim od kazališnih alata komuniciranja s publikom, predstava istražuje neuobičajene izvedbene mogućnosti. Lakoću izvedbe kojom zrači predstava moguće je postići samo kroz vrlo težak proces istraživačkog rada, a u većem ansamblu realizacija takvog procesa zahtijeva vrlo visoke razine vještine, znanja i umijeća doslovno svih pojedinaca uključenih u proces. Sve to čini predstavu 55 kvadrata jednim iznimnim i u svakom pogledu bitnim projektom.

Nagrada Anđelko Štimac za najbolju režiju

Ivan Plazibat za predstavu 55 KVADRATA, Hrvatsko narodno kazalište Split

Ivan Plazibat u predstavi 55 kvadrata uspijeva u projektu nastalom na čvrstom dramskom predlošku postići atmosferu i dojam da glumice i glumci u realnom vremenu razvijaju vlastitu scensku pripovijest. Redatelj je vrlo preciznim dramaturškim i režijskim rješenjima aktivirao najbolja svojstva teksta i potaknuo suigru cijelog ansambla. Nenametljivom, ali iznimno detaljnom režijom, Plazibat uspijeva na krajnje jednostavan način komunicirati snažnu emocionalnu poruku i ostvariti čvrsto sudioništvo ansambla i publike.

Nagrada Veljko Maričić za glavnu mušku ulogu

Goran Marković, za ulogu Tina u predstavi 55 KVADRATA, Hrvatsko narodno kazalište Split

Kreirajući lik stranca u obitelji koji predstavlja pogled izvana na podrazumijevajuće obiteljske odnose, Marković je imao težak zadatak istovremenog sudjelovanja u cjelini obiteljske priče, i kritičkog promatrača i korektiva koji jasnije, objektivnije i točnije uočava i prepoznaje pukotine u toj priči. Izlazeći iz privida da je sve u redu i ukazujući izvana na samoobmane, njegov lik je i antagonist i sudionik. Te je izmjene Marković odigrao suptilno i s lakoćom, uvjerljivo i autentično.

Nagrada Veljko Maričić za najbolju žensku ulogu

Branka Katić, za ulogu Blanche u predstavi Tramvaj zvani želja, Koprodukcija Kazališta Ulysses, Beogradskog dramskog pozorišta i BELEF festivala

Ostvarujući kanonski i vjerojatno jedan od najkompleksnijih likova klasične dramske književnosti dvadesetog stoljeća, Branka Katić hrabro se upustila u istraživanje mnoštva slojeva tog lika. Tražeći njegove razloge i motive, razumijevajući njegove slabosti i ranjivosti, ostvarila je lik koji uvjerljivo svjedoči o emocionalnom i mentalnom raspadu jedne žene osuđene na samoću i pasivnost u nemilosrdnom muškom svijetu. Upravo zbog takvih je iznijansiranih pristupa cijelom kontekstu, Branka Katić postigla da njezin već 76 godina star lik i danas bude suvremen i aktualan.

Nagrada Nenad Šegvić za najboljeg mladog glumca/glumicu

Ravnopravno:
Džana Džanić za ulogu Sare u predstavi Moj sin samo malo sporije hoda, Sarajevski ratni teatar, BiH
Roko Sikavica za ulogu Luke u predstavi 55 kvadrata, Hrvatsko narodno kazalište Split

Balansirajući po rubovima komičnog i apsurdnog Džana Džanić je kreirala lik Sare držeći stalno pod kontrolom sva glumačka izražajna sredstva i nikad ne prelazeći precizno procijenjenu mjeru. Njena je Sara na momente euforična, i apsurdna, i komična, i nesigurna i ranjiva, i sve te brze prijelaze glumica ostvaruje s velikom lakoćom. Istovremeno Džana Džanić ostvaruje čvrstu suradničku igru s cijelim ansamblom ne izdvajajući se iz cjeline predstave ni u trenutcima izrazito solističkih dionica.

Roko Sikavica uspio je ostvariti autentičnu i originalnu kreaciju jednog posve stereotipna lika suburbanog mladića osuđena na neuspjeh. Iako mnoštvo takvih likova u kazalištu, a posebnu na filmu i televiziji, gotovo neizbježno zavodi na klišeizirana rješenja, Roko Sikavica uspio je pronaći vlastiti pristup, unoseći u svoj lik nijanse i valere, gradeći karakter s kojim je posve moguće jednostavno empatizirati.

Nagrada Veljko Maričić za najbolju epizodnu ulogu

Jasna Diklić za ulogu bake u predstavi Moj sin samo malo sporije hoda, Sarajevski ratni teatar, BiH

Jasna Diklić majstorski je ostvarila lik bake koja u vlastitoj mašti stvara sklonište od besmislenog i beznačajnog života. Bježeći u vlastitu demenciju kao u sklonište od užasa stvarnosti, baka istovremeno boravi u dva svijeta – zaboravljenom i izmišljenom. Jasna Diklić suvereno vlada promjenama lika sigurno se držeći na distanci od svakog pretjerivanja i groteske kakve likovi dementnih osoba gotovo u pravilu postavljaju kao zamku. U tom međusvijetu između stvarnosti i halucinacije Jasna Diklić suptilno ostvaruje širok dijapazon emocija koje snažno dopiru do publike.

Nagrada Dorian Sokolić za najbolju scenografiju

Tea Truta u predstavi 55 kvadrata, Hrvatsko narodno kazalište Split

Tea Truta kreirala je scenografiju koja ne dekorira, ne ilustrira, ne simulira, nego igra i sudjeluje u proširenju gledateljske perspektive i u omogućavanju trodimenzionalnog pogleda u predstavu. Koristeći se običnim elementima iz poznate kućne svakodnevice, ova je scenografija ponudila ansamblu atmosferu intime nemoguću na velikoj kazališnoj sceni pa omogućila mu istovremeno i maksimalno korištenje i potpuno ignoriranje ponuđenog scenskog prostora.

Nagrada Ružica Nenadović Sokolić za najbolju kostimografiju

Selena Orb u predstavi Posljednje djevojčice, Kazalište Kosztolányi Dezső, Subotica

Selena Orb kreirala je kostime koji su u potpunosti ugrađeni u sustav znakova cijele predstave i koji ravnopravno sudjeluju u ostvarenju njezine cjeline. Unatoč velikom broju promjena, kostimi su omogućili jednostavno, brzo i logično, duhovito i maštovito presvlačenje ansamblu unutar mizanscena. Osim vizualne atraktivnosti, kostimi su funkcionalni, ispunjeni značenjima, efektni i svojom promjenom precizno prate dramaturgiju prizora.

Nagrada Veljko Maričić za najbolju scensku glazbu

Irena Popović Dragović za predstavu Posljednje djevojčice, Kazalište Kosztolányi Dezső, Subotica

Glazba Irene Popović Dragović je puno više od partiture za predstavu. Ona ne samo da slijedi dramaturgiju teksta, nego mu doslovno određuje i daje dramaturgiju unutar predstave, akcentirajući, ritmizirajući i podcrtavajući elemente teksta koji u pjevanoj formi poprima posve nove izvedbene mogućnosti. Te mogućnosti i značenja skladateljica ostvaruje suverenim autorskim pristupom scenskoj glazbi koji ima izrazit autorski potpis.

Nagrada Veljko Maričić za najbolji dizajn svjetla

Nedim Pejdah za svjetlo u predstavi Moj sin samo malo sporije hoda, Sarajevski ratni teatar, BiH

Svjetlo u predstavi postiže atmosferu izmjene realnog i irealnog prostora, postižući da vrlo realističan scenski prostor djeluje kao prizor iz mašte i ponovo se vrati u svjetla i sjene stvarnog.

Posebnu nagradu za kolektivnu suigru dodjeljuje se mladom ansamblu predstavi Posljednje djevojčice: Davidu Bubošu, Timea Filepu, Nikoleti Grgić, Borisu Kučovu, Adamu Ađašu i Andrei Verebeš, Kazalište Kosztolányi Dezső, Subotica

Šest mladih glumica i glumaca, stalno prisutni na sceni, stvaraju predstavu kroz intenzivnu i neprekidnu interakciju u koreografiji, glumi, mizanscenu i pjevanju. Njihove se energije i emocije doslovno međusobno grade i razmjenjuju, ostvarujući cjelinu predstave kao rezultat u potpunosti zajedničkog rada jedne uigrane i precizne izvođačke ekipe. Oni glume, pjevaju, plešu, grade i razgrađuju scenografiju, animiraju rekvizitu i komuniciraju s publikom bez trenutka predaha održavajući kroz cijelu predstavu istu preciznost.

Žiri je odlučio da nagradu Darko Gašparović za najbolju dramaturgiju ne dodijeli.

Nagradu publike “Dalibor Foretić” s istom ocjenom 4, 67 dijele predstave “Posljednje djevojčice” i “Tramvaj zvan čežnja”.

O nagradi “Mediteran” Novog lista odlučivao je žiri u sastavu Kim Cuculić, Ivana Kocijan i Davor Mandić, koji je nagradu za najbolju ulogu dodijelio Snežani Bogićević za ulogu majke Mije u predstavi “Moj sin samo malo sporije hoda” Sarajevskog ratnog teatra SARTR.