4.5. 2001.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Kazališni laboratorij Sfumato, Sofija – Bugarska
Margarita Mladenova – Ivan Dobčev: CRNO RUNO
Režija: Margarita Mladenova i Ivan Dobčev
Igraju: Vladimir Penev, Chavdar Monov, Jana Racheva, Mira Gogovska, Diana Dobreva, Josif Chamli, Daniel Rachev, Radko Savov
Scenografi: Ivan Dobchev i Daniela Liahova
Kostimi: Daniela Liahova
Glazba i ton: Assen Avramov
Video: Lyubomir Mladenov, Boris Misirkov
Prijevod tekstova s grčkog izvornika: Nickolay Gotchev
Poetski prijevod: Kiril Merdjansky
Svjetlo: Georgi Zgurov
Ova predstava ostvarena je u okviru projekta europske kazališne suradnje – THEOREM-a. Godine 2000. predstava je prikazana u Hebbel Theateru u Berlinu, na kazališnom festivalu u Avignonu, na Mittel – Feštu, u Cividaleu u Italiji, na kazališnom festivalu San Marino, na MES-u u Sarajevu (Lovorov vijenac za najbolju predstavu i nagrada publike) i na festivalu “Migracije” u organizaciji milanskog Piccolo Teatra, Italija.
Predstava-projekt inspirirana je mitskim slikama koje se vezuju za drevno nomadsko pleme Karakachani, za ovčare i pastire koji žive na planinskim visoravnima i koji, kao ptice selice, prateći smjenu godišnjih doba, putuju Balkanskim poluotokom od sjevera prema jugu i natrag. Bez vlastite Obećane zemlje u svijetu podijeljenom granicama, običajima i ideologemima, živeći bez pisane kulture u neprijateljskom okruženju nenomadskih civiliziranih naroda, Karakachani, njihove karavane i njihova stada, neminovno tonu u zaborav. Ali njihove legende, njihovi rituali i njihova vjerovanja žive već vjekovima i prenose se iz generacije na generaciju. Zahvaljujući životu u čvrstim i zatvorenim zajednicama, Karakachani su usmenom predajom sačuvali vještinu pravljenja sira, striženja crnih ovaca i tkanja prelijepih tradicionalnih crnih vjenčanica za svoje nevjeste. Etimologija imena koje su ovom plemenu nadjenuli nenomadski narodi, također vodi porijeklo iz mitskih slika: KARA – CRNO i KACHAK-BJEGUNAC, LUTALICA Blizina Karakachana neminovno potiče maštu. Privlači nas enigma ovih tamnoputih lutalica koje, sa stanovišta nenomadskih naroda, pokreće neshvatljiva logika. Po njihovom prostodušnom a magičnom odnosu prema drugom životu, po njihovoj odanosti životu “sada – ovdje” i životu “tamo – zauvijek”, oni kao da izviru niotkuda…