Situaciju obiteljske večere istovremeno razara i drži na okupu pojava dugo očekivanog gosta kroz kojega se neprestano obnavlja želja za Drugim. Kroz pukotine svakodnevnih razgovora sastavljenih od bezbroj puta izgovorenih rečenica probija se ekstremna emocionalnost koja likove zatiče nespremne.
Baveći se i dalje obiteljskom zajednicom kojoj prijeti uništenje, autorice ovoga puta propituju sposobnost kazališta da u situaciji supostojanja gledatelja i glumca podnese iskrenu emocionalnost koja gledatelja suočava s istinskom ranjivošću simuliranih likova i glumačkih tijela.
Likovi ponovno izgovaraju toliko puta izgovorene rečenice, koje ih onda sasvim slučajno ili namjerno rastvaraju u ekstremne emocije. Tako postavljajući pitanja o nama samima, ali i o onima koji nam stoje nasuprot. U životu i u kazalištu.