6.5. u 20:00 h
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Zagrebačko kazalište mladih

Shakespeare: HAMLET

Redatelj: Oliver Frljić

Scenografkinja: Petra Veber
Kostimografkinja: Sandra Dekanić
Adaptacija i izbor glazbe: Oliver Frljić
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
Igraju: Krešimir Mikić, Sreten Mokrović, Nina Violić, Pjer Meničanin, Jasmin Telalović, Goran Bogdan, Vedran Živolić i Petar Leventić te Milivoj Beader.

Ovo uprizorenje klasika dramske literature ima potpuno okrenuti koncept čitave priče, polazeći od pretpostavke da Hamlet od samoga početka sve zna, a čitava je predstava postavljena kao mišolovka u koju ga ostali protagonisti nastoje namamiti kao legitimnog pretendenta na prijestolje i latentnu opasnost za vlastodršce.

“Moj je Hamlet apstraktna analiza uzurpacije vlasti u kojoj kolektiv na kraju ubija njega. To nije drama u kojoj Hamlet postupno spoznaje koliko je društvo i sustav u kojem djeluje korumpirano i iskvareno, već to on od samog početka zna, a predstava je koncipirana tako da mišolovku ne postavlja on, nego je ona postavljena za njega.”
Oliver Frljić

Je li Shakespeareov Hamlet u povijesti svjetskog kazališta najgenijalnije djelo dramske literature koje prelazeći književne okvire danskoga kraljevića predstavlja neosporno najslavnijim Dancem … ili je jednostavno tek riječ o ne baš posve uspješnoj drami koja ni po čemu nije Shakespeareovo remek-djelo …ili u svemu postoji neko treće, kompromisno rješenje koje Hamletu osigurava mjesto u rasporedima onih zagonetnih komada o kojima se uvijek mnogo govori, ali ne kaže mnogo…

I je li hrabrost usuditi se ponovno postaviti Hamleta u ne baš herojskim vremenima kada nam postaje jasnim da koliko god bile odvažne, vlastite nas borbe neće dovesti ni do kakva rješenja…

Stoga je naš novi/ stari Hamlet ispisan iz sjećanja na utažujuću i očaravajuću stvarnost s čijim se posljedicama svakodnevno suočavamo i o čije se ludilo neprestance spotičemo…

Čitamo li tako na pozornici Hamleta ili ga dopisujemo? Možda ga samo živimo i taj život s Hamletom ili oko Hamleta postavljamo u okvire teatra nastojeći ne iznevjeriti sebe, ni stvarnost o kojoj govorimo. Jer ako tu stvarnost iščitamo iz priče o danskom princu kao žrtvi povijesnih (ne)prilika, osuđenog na poraz i prije nego što se upustio u borbu te nespremnog za bijeg od izvjesne sudbine zabilježene u kolektivnoj uroti dvorjana, učinit će nam se tako bliskom da ćemo iznova, po ne znam koji put, usuditi se Shakespearea nazvati svojim suvremenikom.
Dubravka Vrgoč, iz programa predstave