5. 5. 2015.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Atelje 212, Beograd, Srbija
Redateljica: Snežana Trišić
Odon von Horvath: KAZIMIR I KAROLINA
Redateljica: Snežana Trišić
Scenograf: Darko Nedeljković
Kostimografkinja: Maja Mirković
Skladateljica: Irena Popović
Dramaturg: Gordana Goncić
Dizajn zvuka: Dragan Stevanović-Bagzi
Dizajn svjetla: Radomir Stamenković
Igraju: Bojan Dimitrijević, Jelena Đokić, Marinko Madžgalj, K. Žutić, T. Stanić, N. Cirić, N. Ilić, M. Gojković, J. Stojiljković, R. Nikolić, V. Matović.
Orkestar: Irena Popović (Klavir), Vladimir Gurbaj (Klarinet), Danilo Tirnanić (Bubnjevi)
Premijera: 18.12.2014.
Trajanje: 1h 45 min
Ovaj pučki komad odigrava se na tradicionalnom sajmu Octoberfest u Münchenu, u dijelu za zabavu, početkom tridesetih godina XX. st.
Odon von Horvath, rođen 1901. na Sušaku, umro je nakon tragičnog udesa 1938. u Parizu. Školovan u Budimpešti, Munchenu, Beču…Od 1920. piše poeziju, prozu i dramska djela, a od 1929. živi kao profesionalni književnik. U svojoj Autobiografiji navodi:”Ja sam tipična staroaustrougarska mješavina: mađarska, hrvatska, njemačka, češka – moje ime je mađarsko, materinji jezik njemački. Dakako najbolje govorim njemački, katkad pišem njemački , znači pripadam njemačkom kulturnom krugu, njemačkom narodu. U svakom slučaju stran mi je pojam “otadžbina”, nacionalistički iskrivljen… Prema tome nemam domovine i ne žalim zbog toga, naprotiv, sretan sam zbog toga jer me to lišava jedne sasvim nepotrebne sentimentalnosti.
Snežana Trišić, ( Beograd, 1981.) Diplomirala kazališnu i radio režiju 2009. u Beogradu. Iza sebe ima brojne režije predstava i javnih čitanja dramskih komada. Dobitnica više nagrada na kazališnim festivalima.
To je … pravo – bogato, razigrano, osmišljeno, duhovito, emotivno, asocijativno, dobro odigrano, potrebno kazalište. Pisac se bavio vremenom duboke socijalne krize u Njemačkoj – na sceni je jedan dan poznatog Octoberfesta u Münchenu, gde sve trešti od bučne zabave, a životi se krše i lome u besparici i izgubljenim radnim mjestima…sudbine se iz temelja mijenjaju, kao i ljudi i okolnosti, filmskom brzinom. Propadaju ljudi zbog gubitka posla, a oni koji posla još imaju spremni su postati blato, po kome će vlasnici kapitala i proizvodnje gaziti, samo da bi posao – kakav- takav i koliko- toliko plaćen – zadržali. Vrlo spretan pisac, poznavalac konkretnih društvenih okolnosti, Ödön von Horváth, uspješno pronalazi oblik svježe i istinite kazališne igre i metafore kako bi prikazao stvarnost punu gnjeva i bola, punu perverzne razuzdanosti, pravi susret s posljednjim danima civilizacije. Dno koje lica ove bolne drame dodirnu u vrtoglavom padu niz litice raskupusanog moralnog sklopa Zapadne civilizacije i vjekovima građenog sistema vrijednosti temeljenog na kapitalističkom, surovom takmičenju za bogatstvo i moć, zasnovanog na ratu svih protiv sviju, do konačnog Svjetskog – jednog pa drugog rata… to dno se višestruko uokvireno bojama propasti, talasa pred nama za cjelokupnog trajanja predstave.
Goran Cvetković Radio Beograd 2
Aktualnost ovog bluza na rubovima postojanja, pučke balade o društvenom sunovratu, samoći i usamljenosti, izdaji i prodaji, ali i o neizbježnosti korjenitih promjena, uznemirujuće je prepoznatljiva. Jedna od tamnih istina koju je Horvath isticao je ta da snažno raslojavanje društva i narastajuća bijeda raspiruju fašizam. Zategnuti društveni odnosi u današnjem svijetu apokaliptički podsjećaju na tadašnje predvečerje globalnog sloma.
Umjetnost kazališta, kao savjesnije verzije svijeta, ukazuje na to da se povijest stalno ponavlja i da su mehanizmi nastajanja globalnih političkih sporova uvijek u osnovi stari. Svi smo dio toga sistema i možemo na njega utjecati jer ga ipak činimo.
Ana Tasić, Politika