TRAUMA ILI FANTAŽIJA?

Iz godine u godinu, umjesto očekivanog razvoja, napretka i mira, svijet postaje sve nesigurnije mjesto. Televizijski dnevnici nabrajaju nam ratove, masovne zločine, sulude ubojice u školama ili na ulicama, diktatore i ego-manijake skrivene pod krinkom demokracije…

Kazalište je  oduvijek umjetnički odgovor na društvenu situaciju, a ovogodišnja selekcija, sudeći po predstavama koje su konačno ušle u nju, ali i onima koje nisu našle svoje mjesto u Rijeci, opterećena je upravo onim što živimo – svakodnevnom traumom. Volio bih da mogu na ovogodišnjem festivalu najaviti lijepe, ljubavne, obiteljske priče sa sretnim krajem, ali stvarnost kao da ne ostavlja izbor kazalištu.

Svetica Oskara Koršunovasa stavlja u suvremeni kontekst traumatičnu srednjovjekovnu životnu priču. I još jednom dokazuje kako društvo ne uči iz svojih grešaka i ne mijenja se nabolje. Pozicija žene s margine –  a žena, kao i svi oni „slabiji“,  i danas su u pravilu gurnuti na marginu – bori se za dostojanstven život i goli opstanak u društvu u kojem je empatija, pitajte jednog od najmoćnijih ljudi svijeta, tretirana kao obična slabost.

Matišićevi i Tauferovi Monstrumi dramski su obračun s osobnim demonima, kao da nam društvene traume nisu dovoljne. Gavellina produkcija istovremeno je još jedan vapaj zbog kolektivne boli i nepravde.

Majstor i Margarita odavno su prestali biti Bulgakovljev tajni obračun s traumom staljinizma,  (jer roman je objavljen tek 1966., dvadeset i šest godina nakon autorove smrti). Zahvaljujući suvremenoj situaciji, oni su danas dobili znatno širu društvenu dimenziju, ne nužno povezanu s eksplicitnom diktaturom.

Stanislav Habjan u svom se drugačijem viđenju kazališta koje kombinira koncert, recital i performans, nosi s Kafkinom traumom zbog izuzetno strogog oca, koja je definitivno odredila njegovo prozno djelo, jedan od najvažnijih i najmračnijih književnih opusa 20. stoljeća. „Usvajajući“ Kafku kao svog oca Habjan konačno velikog autora lišava, barem u kazališnom svijetu, njegove traume.

Kućica za pse na drugi način progovara o traumi koju smo i sami prošli prije nešto više od tri desetljeća, ali o kojoj radije šutimo – o ratnom silovanju. Teška intimna trauma postala je kolektivna, jer se o njoj nerado govori, šutnja – koja nikad ne razrješava traumu – uvijek se čini jednostavnijim izborom.

I konačno, Kišni dan u Gurlitschu progovara o pitanju identiteta današnje europske srednje klase, sklone eskapizmu i skrivanju trauma društva u kojem živimo. Iz svog ugodnog svijeta protagonist se neočekivano spušta na dno ljudske egzistencije svog socijalnog okruženja koje dotad ne želi vidjeti. Trauma otkrivanja onoga što zaista čini današnje društvo ugrožava pažljivo njegovanu socijalnu laž onih uspješnih i dovodi do raspada sustava (lažnih) vrijednosti.

Volio bih da mogu najavljujući festival podsjetiti na onaj utopijski svijet kojeg Momčilo Popadić definira stihom „Ča je život vengo fantažija“. Život je danas, nažalost, postao distopija, daleko od lijepe fantazije koju i dalje zazivamo i nadamo joj se.

Ima li onda svjetla na kraju tunela?
Ima – kad ga već ne vidimo u društvu – upravo u kazalištu. Svjetlo dolazi iz Aristotelovog zaključka definicije tragedije u kojem mračna, tragična priča izaziva katarzu – strah i sažaljenje koje dovodi do pročišćenja.  Ta katarza svijetu tragedije, ali i svijetu uopće,  daje smisao i svrhu i čini život, čak i kad ovako naizgled zaglibi u mraku, ljekovitim. Svaka od ovogodišnjih predstava nudi taj kazališni izlaz iz mraka i promovira, nadam se, unatoč svemu – život kao fantažiju.

U kojoj, istina, postoji šaka suza, ali je tu uvijek i – vrića smija!
Jasen Boko