„Prva petoljetka”

Nema nikakve ironije, još manje ideologije u povezivanju prvih pet godina našega Festivala s terminom „petoljetka” posuđenim iz groteskne nomenklature nekih davnih vremena i njihovih naivnih oduševljenja. Dapače, sve je jako slično. Više gladni negoli siti, loše odjeveni, pokisli i promrzli, ili pak udarani žegom i suncem, ničim plaćeni za svoj trud, neki su udarnici nekad ostvarivali posve nevjerojatne radne rezultate isključivo na pogonskom gorivu vlastite fanatične vjere u smisao i vrijednosti toga rada. Što god je povijest o toj vjeri kasnije rekla i presudila, po tim se prugama i cestama i danas vozi od Vladivostoka do Rige i od Zagreba do Crnoga Mora. Bez takve fanatične vjere i spremnosti na udarničku žrtvu, jednostavno ne bi bilo moguće izgraditi ta društva do stupnja na kojem će ta vjerovanja odbaciti kao neupotrebljiva i besmislena, te se odati užicima dobro plaćenog profesionalnog rada u kapitalizmu. Nije nimalo lako obrazložiti ekstatično veselje na licima te mladeži koja nam prikazuju škripavi crno-bijeli dokumentarci. Taj je fenomen udarničkog rada u famoznim „petoljetkama” bio, naime, posve iracionalan, posve besmislen, nerazuman i euforično emocionalan. I, naravno, bilo bi primitivno, odveć pojednostavljeno tumačenje kako je bio samo ideološki uvjetovan. Nevjerojatno slične, gotovo iste slike pokazuju nam dokumentarci s američkih gradilišta u vrijeme New Deala, ili s poratne obnove razrušenih njemačkih gradova, ili s raščišćavanja ruševina nakon bombardiranja Londona… Zanos graditelja. Iracionalan, fanatičan, euforičan, dirljivo iracionalan.
Donijeti odluku o utemeljenju i pokretanju novog kazališnog festivala u Hrvatskoj 1993. godine, kada su i započele konačne pripreme za prvi Hrvatski festival malih scena u Rijeci, bilo je, naravno, protivno svakoj logici, pa čak i razumnoj odluci. Ni posve ratna ni posve mirnodopska situacija u zemlji, ni uistinu demokratska ni do kraja autoritarna politička klima, ni krajnja bijeda ni pristojan život u gospodarskom stanju – bilo je to vrijeme i različito od velikih povijesnih izazova ,,ili-ili” i jednako tako daleko blagostanju ,,i-i” odluka sretnih vremena. Bilo je to vrijeme kad je najmudrije i najkorisnije bilo preživljavati i čekati, pa je u tom stanju opće hibernacije većina ustanova i pojedinaca i trajala. Nešto što bi se s beskrajnom benevolentnošću i moglo nazvati kulturnom politikom u to je vrijeme iznimne napore ulagalo da očuva i održi, da spasi od ukidanja i nestajanja postojeće ustanove i manifestacije, pa je stvaranje novih uistinu moralo imati golemu premoć političkih i idejno-ideoloških razloga da bi bilo podržano. Ne treba podsjećati da s riječkim „malim scenama” to uopće nije bio slučaj. Prvi Festival ostvaren je uz vrlo skromnu, ali i jedinu potporu riječkog Gradskog poglavarstva. Pa ipak je ovdje neumjesno reći „i nikoga više”, jer se razumije da samo s tom, gotovo simboličnom gradskom potporom, nikakvog festivala ne bi moglo biti. Prvi je Festival, (pa i nekoliko sljedećih) ostvaren uz entuzijazam, vjeru i zalaganje jedne dovoljno velike skupine ljudi koji svoje znanje, vrijeme, rad i energiju jednostavno nisu naplaćivali, i ta je potpora, kad bi se preračunala u kakvu god egzaktnu valutu, bila dostatna da „zatvori konstrukciju” Festivala. Nesebičnu potporu pružile su također i one osobe iz hrvatske kazališne prakse koje su sudjelovale na Festivalu ne vodeći računa o uvjetima smještaja i honorarima za izvedbe, kao i oni medijski poslenici koji su prepoznali u Festivalu nešto zanimljivo i značajno i dali mu dovoljno medijskog prostora kako bi prodisao punim plućima. Sve su te osobe, poput iracionalno motiviranih udarnika iz neke petoljetke s početka naše priče, jednostavno vjerovale u smisao i vrijednost toga što rade. Time su tako i ovdje potvrdile ono što kazališni djelatnici oduvijek znaju, a što suvremene teorije menadžmenta tek sad ističu u prvi plan, daje najvrjedniji, najznačajniji i najučinkovitiji resurs u svakom poslu upravo ljudski faktor”. U ovom primjeru neupravljan i nemotiviran kapitalističkim „mrkvama i batinama”, nego pak udarnički iracionalan, baš kao u kakvoj pravoj davnoj „petoljetki”.

Tu skupinu „udarnika prve petoljetke”, skupinu kazališnih teoretičara i praktičara, uspio je ok¬upiti Nenad Šegvić. Njegova je neiscrpna energija i samozatajna požrtvovanost, uz njegov umjetnički i ljudski autoritet, bila temeljnim jamstvom okupljanja cijele te nevelike, ali zato krajnje reprezentativne ekipe, na čelu s pokojnim Daliborom Foretićem. Suosnivač, prvi umjetnički suradnik, selektor, spiritus movens okruglih stolova, kazališni autoritet i sjajan PR, jednostavno, dobri duh Festivala, Dalibor Foretić izdvaja se među svim ostalim Šegvićevim surad-nicima, i bez njega, slobodno možemo reći, prvog Festivala ne bi bilo, barem ne te 1994. godine, lako se ovom fenomenu kasnije još trebamo vratiti, i ovdje je nužno napomenuti da su ljudi okupljeni oko Festi¬vala pripadali doslovno svim generacijskim, kulturalnim, svjetonazorskim pa i ideološko-političkim opci¬jama, što je u tadašnjoj modi isključivosti i rovovske suprotstavljenosti bila rijetka iznimka. Nakon izvedbi predstava i dugih, neobično živih razgovora s publikom, tadašnja je Rijeka mogla ponuditi samo jedno jedino mjesto za okrjepu – jedan mali, neugledni kiosk s brzom hranom i pivom, kraj kojega se protezao famozni „zidić” gdje bi gotovo do svitanja sjedili i u opuštenoj prijateljskoj i intelektualnoj atmosferi živo raspravljali teatrolozi i književnici, kritičari i dramaturzi, glumci i pisci, u rasponu od ranih dvadesetih do kasnih šezdesetih godina životnoga doba; svi oni u pravilu zaboravljajući na tom čuvenom „zidiću” kako izvan tog nerealnog mjesta za kazališne rasprave pripadaju posve različitim, nerijetko i suprotstavljenim, pa čak i sukobljenim svjetovima.

Još jedna golema snaga i bogatstvo održali su Festival u prvim godinama vrlo nepovoljnog društvenog okruženja i velike nestašice novca – njegova publika o kojoj bi trebalo napisati posebnu studiju. Malo je primjera u Europi gdje je do danas još uvijek preživjela ta želja i potreba gledatelja da ostanu nakon predstave na susretu s autorima i izvođačima, a još manje primjera tako čestog, živog i otvorenog sudjelovanja publike u razgovorima o predstavi. Od prvog se Festivala u Rijeci ovo događalo posve izvan uobičajenih, ritualiziranih festivalskih formi, takozvanih „okruglih stolova” na kojima uglavnom govore stvaratelji predstave, kritičari i teoretičari, a poneki zainteresirani gledatelj (uglavnom profesionalno vezan uz kulturu) pasivno sluša. I ne samo daje publika ovome Festivalu podarila žive i uzbudljive (katkad i neobično autentične) razgovore, nego je svojom brojnošću, vjernošću i potporom poslala vrlo jasan signal gradskim vlastima da je novi festival nešto što su građani oduševljeno dočekali i prihvatili, pa se i odnos gradskih vlasti s vremenom počeo kretati od simboličke potpore do pokroviteljstva.

Ali prva je petoljetka, kao i svaka prva petoljetka, protekla udarnički i radno, bez velikih novaca, bez velikih potpora, ali s velikim entuzijazmom, poletom, oduševljenjem i vjerom u projekt. U duhu euforije koju smo spominjali, „krv i znoj pretvarali su se u zlato”. Suza, još uvijek, nije bilo. Prve će doći tek kasnije, s onim posljednjim uključenjem pokojnog Dalibora Foretića u razgovore s publikom, audio linkom, neposredno pred njegov prerani odlazak. Tako su stvorene pretpostavke da Festival neprestano raste i s vremenom preraste u ozbiljan regionalni kazališni događaj, u međunarodni festival koji će postati vidno ucrtano mjesto na kazališnom i kulturnom zemljovidu ovoga dijela Europe. Postupno će, naravno, nestajati crno-bijeli prizori iz dokumentarca; „naša prva petoljetka”, uvjeti boravka i izvedbe gostujućih kazališta približit će se standardima ostalih europskih festivala, euforične „omladince” i „udarnike” okupljene oko sendviča i piva na „zidiću” zamijenit će večere u elegantnim restoranima, klubovima i lounge barovima. Broj lica u novom, digitalnom kolor dokumentarcu o Festivalu će se znatno, znatno proširiti. Na svu sreću, osim nekih tužnih i nesretnih gubitaka, za sve to vrijeme broj starih (i tek neznatno ostarjelih) lica neće se bitno smanjiti.

Internacionaliziranje

lako je po zamišljenoj koncepciji i po nazivu bio hrvatskim festivalom, riječki je HFMS zapravo od samog početka bio međunarodni, lako izvan konkurencije, sve do službenog internacionaliziranja, 1998. godine, na svakom su Festivalu nastupali i inozemni umjetnici, u početku samo iz Hrvatskoj susjednih zemalja. Čak i u najskromnijim produkcijskim uvjetima prvog Festivala, 1994. godine, na njemu se pojavilo kazalište GLEJ iz Ljubljane. Izvan konkurencije zatim 1995. dolaze sarajevski Kamerni teatar 55 i još dvije predstave Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, a nakon toga, 1996., gostuje Primorsko dramsko gledališče iz Nove Gorice. Krug hrvatskog susjedstva postaje širi od država nastalih raspadom Jugoslavije godine 1997. kad gostuju susjedi Mađari s izvrsnim kazalištem Jozsef Katona iz Budimpešte, kao i tradicionalno zastupljene, regionalno najbliže slovenske predstave iz Maribora i Nove Gorice. Sve je to stvorilo dobre preduvjete da Festival već u zadnjoj godini prve petoljetke i službeno postane međunarodnim. Godine 1998. otvaraju ga umjetnici iz kazališne skupine The Shamans iz Budimpešte, a u natjecateljskom dijelu Festivala sudjeluju i SMG Ljubljana, Koreodramatheater iz Kolna, kao i Hrvatsko kazalište iz Pečuha (izvan konkurencije).

Dolazak predstava i umjetnika iz inozemstva bio je, razumije se, praćen i dolaskom predstavnika inozemnih medija, pa se glas o riječkom Festivalu širio i izvan granica Hrvatske. Gotovo sve kritike, osvrti i izviješća koja danas listamo u bogatom press-clippingu Festivala, bez izuzetka ističu neobičnu živost festivalskih razgovora s gledateljima, a u svojim zemljama većina umjetnika u javnim nastupima spominje Rijeku i njezin Festival kao nezaboravno iskustvo susreta s jednom posve izuzetnom publikom. I to je, naravno, jedan mali i skromni festival, koji nije bio u stanju ponuditi atraktivne uvjete gostujućim kazalištima, s vremenom pretvorilo u poželjno, a potom i prestižno mjesto za pokazivanje, pa su neki od inozemnih gostiju i sami osiguravali pokriće vlastitih troškova dolaska, što je vrlo rijedak slučaj u festivalskoj praksi i susreće se samo u slučaju festivala iznimne važnosti i profesionalnoga ugleda.

Otvorenost

Kad je u pitanju društveni značaj riječkog Festivala malih scena, ona je u prvih pet godina rasla usporedno u dva pravca – na unutarhrvatskom području i u regionalnim okvirima. Pritom su i Festival i njegov voditelj, Nenad Šegvić, pokazivali i izvanrednu društvenu osjetljivost, i rafiniranu diplomatsku taktičnost, jer je u samim počecima Festivala želja za regionalnom otvorenošću lako mogla biti zlonamjerno dovedena u sukob s ne tako malobrojnim (i prilično dobro pozicioniranim) zagovornicima ksenofobičnog izolacionizma, kulturnog protekcionizma i samodovoljne zatvorenosti koja je, na žalost, za mnoge hrvatske ustanove bila upravo autodestruktivna (kao i svaki oblik narcizma, uostalom).To se, međutim, nikada nije dogodilo, jer je društveni angažman riječkog Festivala počivao isključivo na humanističkim načelima tradicionalnog kazališnog internacionalizma, i uvijek je bio uključujući, a nikad isključiv. U vrijeme pomodne isključivosti bilo je to istinsko mjesto različitosti. Utoliko je u njegovoj inkluzivnosti i bilo mjesta i za ono nevjerojatno šaroliko društvo sa „zidića” u kojemu su se izvan svih ideoloških podjela i razlik(ovanj)a družili intelektualci unutar najšireg idejnog spektra, a nara­vno i za kvalitetne i dobre predstave, posve neovisno o tome kojem ili čijem „taboru” stvarno ili imagi­narno pripada autor ili ustanova koje ih potpisuju. Jednako takav sastav stručnih žirija rezultirao je logičnom podjelom nagrada najboljima. S današnjeg motrišta idejna i politička „mješovitost” u skupinama nagrađenih osoba i ustanova posve je neusporediva s bilo kojim hrvatskim festivalom ili manifestacijom u tom vremenu, kad je imperativ monolitnosti na jednoj strani, logično i prirodno proizvodio reakcije jednako rigidne „pravovjernosti” na onoj drugoj. Društveni je angažman riječkoga Festivala uporno ustrajavao na otvaranju i regionalnoj suradnji, insistirajući na pozitivnim vrijednostima i odba­civanju sukoba. I kad je dostojanstveno i glasno odao počast žrtvama i patnjama Sarajeva u povodu gostovanja Kamernog teatra 55, i kad je otvarao vrata kulturnim pomirenjima nakon sukoba i gradnji mostova umjesto zidova, riječki je Festival to činio diskretno, dostojanstveno i etično. I prije svega s isključivo kazališnim razlozima. Regionalna je koncepcija bila od početka zasnovana na iskustvu i tradiciji, i na činjenici da u svakoj regiji, pa i u ovoj našoj, susjedi osim sukoba uvijek imaju i stanoviti kulturalni kontinuitet razgovora i logičan diskon- tinuitet nesporazuma, da imaju i sličnosti i razlike, ali i usud komunikacije. Danas, kad je sve nave­deno općeprihvaćeno kao svenarodno stajalište u Hrvatskoj koja je zakoračila u zajednicu europskih demokracija, isticanje ovih vrijednosti izgleda posve suvišno. Ali mi ovdje govorimo o 1994. godini!

Hrvatski značaj Festivala

U hrvatskom kazalištu i njezinoj kulturi riječki je Hrvatski festival malih scena u prvih pet godina postojanja ostavio vrlo značajne tragove i ost­vario nekoliko izuzetno vrijednih, i za budućnost višestruko korisnih postignuća. Prije svega, otvorio je prostor za pokazivanje, nadmetanje i vrednovanje komornih kazališnih projekata i svega onoga što se u najširem smislu može smatrati „malim scenama” (ne ostajući nikad rigidno zatvoren niti prema projektima koji su u konceptualnom suglasju, ali u formalnom nerazmjeru). Već je 1996. godine u okviru Hrvatskog festivala malih scena održan tematski skup i razgovor o neovisnim produkcijama, koji je jasno detektirao trend porasta broja neovisnih produkcija u Hrvatskoj i njihovih (hoćeš-nećeš) malih scenskih produkcija, i na neki način, ako ne navijestio, a ono svakako promptno popratio ekspanziju novih scena i neo­visnih kazališta koja se u to vrijeme javlja kao nova hrvatska kazališna realnost.

Nestankom uglednog sarajevskog festivala malih scena MESS (Male i eksperimentalne scene Sarajevo), zapravo njegovim koncepcijskim idejnim i estetskim preoblikovanjem u ambicioznu smotru europski provjereno brandiranog i glamuroznog kazališnog mainstreama i ekskluzivnog eksperimenta, u cijeloj je regiji nastao prazan prostor za rastući broj pro­jekata malih scena, pa je riječki Festival sa svojom koncepcijom postao mogući regionalni festival bez konkurencije, i to još u vrijeme svojih početaka, kad je bio sretan ako uopće uspije preživjeti i kao lokalna manifestacija. Danas bismo mogli reći daje u pitanju bilo dugoročno strateško planiranje ili pak vizion­arsko pozicioniranje za budućnost, ali zapravo je u pitanju bio spoj čiste umjetničke intuicije i logičnog uočavanja stvarnih i živ(otn)ih kazališnih potreba. Na to su kazališne osobe i središta odgovorili prepozna­vanjem i približavanjem.

Jednako tako, u hrvatskom je kazališnom prostoru riječki Festival dugo ostvarivao kulturnu misiju ispunjavanja kulturalnih praznina. Na kulturalnoj su mapi Hrvatske u to vrijeme postojale brojne sive mrlje, i u te je praznine HFMS Rijeka unosio boje i značenja. Mislim ovdje prije svega na otkrivanje, ponovno otkrivanje ili podržavanje nekih pojava, osoba ili poetika za koje na drugim mjestima u to vrijeme nije bilo ni sluha ni prilike. Pa smo se tako u Rijeci podsjetili na vrlo značajnu hrvatsku kazališnu umjetnicu Nadu Kokotović koja je u to vrijeme bila znatno više uvažena u Njemačkoj nego u svojoj domovini, lako zbog otkazivanja jednog poljskog glumca gostovanje Šnajderova Zmijina svlaka nije realizirano, sam poziv i uvrštavanje Slobodana Šnajdera u repertoar nekog hrvatskog festivala 1997. godine također je bilo u funkciji popunjavanja kulturalnih praznina tog vremena. Podrška koju je Festival pružio netom nastalom i u kazališnom smislu posve neafirmiranom zagrebačkom Teatru EXIT dovodeći i afirmirajući i Izbacivače i Dekadenciju, poti­caj koju je dovođenjem ITD-ove Fedre Festival pružio kasnijoj bogatoj redateljskoj karijeri Ivice Buljana, „otkriće” glumačkih potencijala Vedrana Mlikote, ali i „ponovno otkriće” Heinera Mullera dovođenjem Hamletmaschine Ivice Boban na Festival, sve su to, s našeg današnjeg motrišta, određeni suvremenom perspektivom, značajni kulturalni ulozi. Pokojni Petar Brečić rado bi rekao „oklade”- u ovom slučaju s dugoročnim dobitkom. U vremenima posve nesklonim snošljivosti prema drugačijem, visoko rodno osviješten riječki Festival otvorio je scenski prostor tada krajnje rubnim temama koje su donijele predstave poput Sekretarica i Anđela u Americi, koje je režirao Lary Zappia. Na kraju, valja spomenuti važnu interakciju riječkog Festivala s HKD teatrom u Rijeci. Ta je prirodna i vitalna simbioza daleko više od puke „personalne unije” u liku jednog umjetničkog voditelja obaju projekata. Riječ je o koncepcijskoj, idejnoj, estetskoj, kazališnoj i kulturalnoj srodnosti i povezanosti, u kojoj je najprije HKD teatar poslužio kao infrastruktura i temeljni skup resursa za sam Festival (kao, uostalom, u toliko sličnih slučajeva simbioze kazališta i festivala u Hrvatskoj i izvan nje), a potom je Festival kazalištu „uzvratio” ubrzanim i pojačanim protokom ideja, suradnika i projekata u samom HKD teatru. Primjer je to simbioze koja je počela kao „savezništvo iz nužde” jer je postojeća infrastruktura HKD teatra bila jedina mogućnosti nastanka i opstanka Festivala, da bi izrasla u partnerstvo s obostranom korišću. Dvije su se “ustanove” od samoga početka uzajamno pratile i surađivale na obostranu ko­rist i probitak, osiguravajući jedna drugoj i umjetničke inovacije i organizacijsku potporu.

Zaključak

Nikakav objektivan zaključak o prvih pet godina riječkoga Festivala ne može se tražiti, pa čak ni očekivati od tako „subjektivnog insidera” kao što je autor ove bilješke, od samih početaka uključen u život Festivala i živi svjedok gotovo svih „teatroloških tribina na zidiću”. Umjesto toga, citirat ću ovdje riječi pokojnog Dalibora Foretića izrečene u najavi druge sezone Hrvatskog festivala malih scena Rijeka:,,A što se tiče budućnosti, ostaje mi nada da će riječki Hrvatski festival malih scena svojim ovogodišnjim događanjima potvrditi iznimno i jedinstveno mjesto u našem kazališnom životu, stvarajući osnovu za intenzivnije i sveobuhvatnije svoje sezone koje predstoje. Riječka publika je već prve godine dokazala da zaslužuje takav rast festivala koji bi mogao postati jedan od kulturnih i kazališnih znakova identiteta toga grada.” (Vjesnik, 20.5.1995.) Već u svojih prvih pet sezona Festival je ispunio sva ova očekivanja. I nakon toga krenuo još više.