8. 5.2011.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd – Srbija
Ivor Martinić: DRAMA O MIRJANI I OVIMA OKO NJE
Režija: Iva Milošević
Scenografija: Gorčin Stojanović
Kostimografija: Maja Mirković
Glazba: Vladimir Pejković
Igraju: Mirjana Karanović, Jelena Petrović, Branka Petrić, Marko Baćović, Anđelka Simić, Feđa Stojanović, Cvijeta Mesić, Bojan Lazaro
Premijera: 18. 2. 2010.
Trajanje: 95 min
Naslovu posvetim dosta vremena, on mi mora reći nešto o strukturi drame i temi. Koliko god banalno ti naslovi izgledali, čini mi se da točno ukazuju na ono što se u drami događa.
Ivor Martinić
…Mirjana Karanović kao Mirjana bila je potpuno alijenizirana od onih Drugih, koji su na ivici amblematskog. Oni su intruderi u njenom životu. Drugi su marionetski svedeni likovi koje karakterizira nemogućnost komunikacije. Oni su ravni, i produkt su konteksta u kome žive. … čovjek je odavno postao i konzument i roba, i odavno u nemogućnosti da bude sam sa sobom. Ova predstave je, čini se, značajna zbog naizgled nenametljivog otkrivanja jezovitosti ponora iza slika privida.
Ana Isaković, Danas
Drama o Mirjani i ovima oko nje, realističan prikaz života sasvim običnih ljudi, koji, ma koliko trivijalno djelovao na prvi pogled, predstavlja jedno unutrašnje putovanje u našu ličnost i ukazuje na nijemu prazninu čovjeka s ukroćenim potencijalima koji je odavno zaboravio zašto postoji.(…) Uživajući u ovoj, na neki način, tragikomičnoj predstavi, možemo prepoznati i dio svog života koji je vrlo često zarobljen u kolotečini svakodnevice. Jer, ova živopisna ispovijest o Mirjani i ovima oko nje predstavlja, zapravo, ozbiljan analitički prikaz trivijalne realnosti koja dotiče naš život, oblikuje ga, sputava ili čak, potpuno uzurpira. Zato je ovaj komad bitan, jer pored toga što jasno sagledava stvari i naziva ih pravim imenom, poziva i na ličnu potragu za smisaonim i za samoodređivanjem.
Ana Todorović-Radetić, B92
Topla zona općeg poraza
Karanović igra ženu koja zna tegliti sve vrste socijalnih tereta, zna crnčiti i podizati svoje ljutito dijete tinejdžerske dobi, zna se „čvrsto držati“ za zapaljenu cigaretu, (kao jedini komadić dokolice, luksuza ili kratkog odmora). Mirjana Karanović istu junakinju izvodi bez skanjivanja, bespoštedno i ogoljeno, s glavom zabačenom na stolicu i laganim hrkanjem od umora, s neskladnim pokretima tijekom večernjeg plesnog randevua, baš kao i s pragmatičnom nježnošću prema scenskoj kćeri Veroniki (Jelena Petrović). (…) U interpretaciji JDP-a, tekst hrvatskog autora postaje priča o težini ženskog maratona kroz život, koja pri tom nije lišena ni humora ni bezdušnosti. A Mirjana Karanović pokazuje se glumicom idealno odigrane stare ženske formule istovremene izdržljivosti i višestruke ranjenosti. Svi likovi ulaze i izlaze na pozornicu kroz otvoreni prozor (scenograf: Gorčin Stojanović), što je izvrsna slika vječito otvorenih vrata naših krajeva i kuhinja na čijim štednjacima neprestane vrije kava za nekog gosta. Kava i cigarete postaju zamjena za sva izgubljena ognjišta i bankrotirane zajednice, skupljamo se oko jedva vidljivog žara, razmjenjujemo planove o skorašnjem samoubojstvu. (…) Beogradska režija bavi se svakim pojedinim likom i duboko ulazi u glumački proces, zbog čega valja pohvaliti ansambl u cjelini ..Iva Milošević utoliko je zaslužna za predstavu o ljudima koji se nemaju kamo skloniti od svekolikog osobnog beznađa, ali barem nisu sami: netko ulazi kroz prozor, sjeda pokraj njih, pali cigaretu, ispija kavu…
Nataša Govedić, Novi list
Iva Milošević u tekstu podcrtava njegovu humornost. Apsurd postaje komičan, a dramska lica uživaju u vlastitoj teatralizaciji, u pokazivanju i poigravanju na tankoj niti tragičnoga i komičnoga. U prvi plan dolazi realističnost životnih situacija i odnosa, a irealni elementi ostaju tek teatarsko sredstvo razigravanja. Publika se bez prepreka poistovjećuje s licima, prepoznaje u situacijama, uživa u izravnosti ispovijesti i razgovora… Realističnost i komičnost, uz natruhe povremene melankoličnosti, ključ su scenske postave Martinićeva teksta u Beogradu.
Nives Madunić Barišić, Kazalište 43/44, 2010.