6.5.2006.
Napušteno kino Kvarner
Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka –Hrvatska
Ugo Betti: ZLOČIN NA KOZJEM OTOKU
Režija: Damir Zlatar Frey
Režija, dramaturgija, scenografija i kostimografija: Damir Zlatar Frey
Glazba: Hrvoje Crnić Boxer
Svjetlo: Rafael Cavarra
Igraju: Andreja Blagojević (Agata), Elena Brumini (Silvia), Rosanna Bubola (Pia), Mirko Soldano (Angelo) premijera/first night: 3.12.2005.; trajanje/duration: 75 min.
Damir Zlatar Frey, redatelj, koreograf i voditelj Međunarodnog festivala Zlatni lav u Umagu, jedan je od najoriginalnijih kazališnih autora na ovim prostorima. Njegove predstave, u kojima slika, pokret i tjelesna ekspresija, često nadomještaju riječ ili pak nastavljaju tamo kamo ona ne može doprijeti, uvijek su svojevrsne igre erosa i thanatosa, uobličene na rubovima realnog i racionalnog. Sve te karakteristike zamjetne su i u Freyevoj postavi Zločina na Kozjem otoku, drame koju je odabrao za svoju prvu suradnju s Talijanskom dramom riječkoga HNK. U amblematskom tekstu talijanskog pisca Uga Bettija (1892.-1953.), u kojem stranac ulazi u izolirani i autistični svijet triju žena, budeći njihovu čežnju, strast i ljubomoru, Freya je, kako kaže, zaintrigirao „emotivni kriminal”; „mogućnost da žrtva u jednom trenutku može postati krvnik i obrnuto”. Istražujući taj „kriminal”, ali i „snagu i intenzitet emocija” te mehanizam „straha od napuštanja”, stvorio je vizualno upečatljivu predstavu, u kojoj glumačka izvedba, sa svojim stalnim srazom suspregnutosti i posvemašnje tjelesne otvorenosti, dobiva eruptivnu snagu, pretvarajući aktere u sudionike naelektriziranog rituala, u kojemu erotika i smrt postaju licem i naličjem iste misli i akcije.
Tone zemlje čine izolirani, klaustofobični svijet po kojemu se kreću dramski junaci. Redatelj je pribjegao potpunoj redukciji teksta, svedenog na nekoliko desetaka rečenica, a čitave je scene riješio pokretom, ponekad samo pogledom. Rezultat ovog procesa redukcije upravo fascinira: Zločin na Kozjem otoku dramaturški ne gubi ništa, sadržana je u njemu sva strast i sva bit Bettijeva konflikta između tri žene povezane obiteljskim odnosima i stranca, muškarca koji dolazi među njih. Kratke tekstualne scene izmjenjuju se s dinamičnim sekvencama u kojima je sav naboj iskazan pokretom, a sve je prožeto pulsirajućim scenskim ritmom.
Jasen Boko, Slobodna Dalmacija
Kad Agata razgrne tkaninu, ispod nje se na nakošenoj pozor¬nici ukaže još jedna ogoljenost: zemlja, istarska crljenica na kojoj glumci igraju cijelu predstavu. Na škrtoj, usijanoj zemlji ljudska se unutrašnjost nema iza čega skloniti. Ona prodire snažno i nagonski. To atavističko, nagonsko načelo čovjekove egzistencije Frey sjajno prikazuje u prizorima gdje se dramski likovi u hedonističkom i elemen¬tarnom zanosu poistovjećuju s jedinim životinjama što su oko
njih — kozama, pa mekeću, piju mlijeko i polijevaju se njime… Zločin na Kozjem otoku još je jedna sjajna predstava u bogatu Freyevu opusu, no što je možda još i važnije — ona otvara neke nove vidike za budućnost Talijanske drame.
Tajana Gašparović, Vijenac