Luigi Pirandello: Šest likova traži autora

Režija i adaptacija teksta: Oliver Frljić

Asistent redatelja: Tim Hrvaćanin
Dramaturginja: Nina Gojić
Asistent dramaturginje: Robin Mikulić
Scenograf: Igor Pauška
Kostimografkinja: Sandra Dekanić
Izbor glazbe: Oliver Frljić
Pokret: Ana Kreitmeyer
Oblikovanje svjetla: Vesna Kolarec
Oblikovanje zvuka: Alen Sinkauz
Izvršna producentica i inspicijentica: Mirela Tihava

Igraju:
Otac – Vilim Matula
Majka – Branka Trlin
Pastorka – Linda Begonja
Sin i glumac – Damir Poljičak
Dječak – Roko Sikavica
Djevojčica – Iva Šimić / Mirela Videk Hranjec
Redatelj – Jerko Marčić
Prvak i Voditelj programa – Borko Perić
Madam Pace i Prvakinja – Csilla Barath Bastaić
Glumci – Kim Končar, Karlo Mlinar, Ozren Opačić, Josip Brakus, Matija Šakoronja

Oblikovanje vizualnih komunikacija: Damir Gamulin
Fotografije: Ines Stipetić

Premijera: 19. siječnja 2018.

Trajanje: 1 sat i 30 minuta

U društvu koje zadnjih dvadeset i šest godina opsesivno traži svoj identitet i autora, ova Pirandellova drama o kazalištu dobiva i neka nova značenja. Kao potpisnik Manifesta intelektualaca fašističkog pokreta i sjajan humorist, Pirandello svakako nalazi ideološke rezonance i interpretativne poticaje u današnjoj Hrvatskoj – barem po broju likova koji ga, i ne znajući, traže. Humor te drame se ledi u trenutku kad njezini komički označitelji pronalaze svoje označeno u rapidnoj fašizaciji hrvatskog društva.

Točka u kojoj se fašizam i humor sastaju jest dehumanizacija kao condicio sine qua non. Ali dehumanizaciju koju podrazumijevaju prvi i drugi ipak ima suštinski različite premise i implikacije. Fašizam dehumanizira u realnom svijetu da bi dodatno normalizirao ozakonjeni ili prešutno tolerirani zločin zbog rase ili neke druge identitetske oznake. Dehumanizacija u humoru događa se unutar jasno i naglašeno postavljenog fikcionalnog okvira (…).Njome se onemogućava ili minimalizira mogućnost empatijskog odnosa spram pojedinih likova. (…) Redukcija prostora za empatijsku identifikaciju omogućava humoru i da ostvari svoj subverzivni potencijal u odnosu na realne i normirane društvene odnose moći.
O. Frljić, Iz programa predstave

… riječ o izvedbi koja doseže i mračan pirandellovski humor i lake tonove satirične groteske (pa i burleske), a naposljetku i filozofski promišljenu tragičku studiju otpora našoj tobožnjoj turbofolk Sudbini. Nema sumnje da će jedan dio publike predstavom biti »skandaliziran«, ali skandal nije gorivo na koje vozi Frljićeva scenska kočija. Upravo suprotno: skandal je ovdje ismijan kao jeftina demagogija hrvatske svakodnevice, umjesto koje čitava glumačka i autorska ekipa zahtijeva ozbiljnost i analitičnost sagledavanja društvenog kriminala. Govoreći, pak, o vjernosti Pirandellu, dosad nisam vidjela kazališnu interpretaciju koja mu je dosljednije na tragu.
Nataša Govedić, Novi list