6.5.2006.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku, atrij
Teatar &TD, Zagreb – Hrvatska
Dubravko Mihanović: ŽABA
Režija: Franka Perković
Scenografija Miljenko Sekulić
Kostimografija: Đurđa Janeš
Glazba: Daniel Biffel
Igraju: Sreten Mokrović (Zeko/Bunny), Franjo Dijak (Toni), Sven Medvešek (Grga), Filip Juričić (Mladić/Young Man)
Premijera: 5.11.2005., trajanje/durat/on: 90 min.
Dubravko Mihanović (1975.) jedan je u nizu suvremenih hrvatskih dramatičara koji su završili studij dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Pozornost javnosti izazvao je već svojom prvom dramom Bijelo, praizvedenom 1999. i nagrađenom Nagradom „Marin Držić” za najbolji novi dramski tekst. Isto je priznanje za 2004. godinu
dobilo i njegovo novo kazališno djelo, Žaba, čiju praizvedbu potpisuje Franka Perković, suosnivačica Kazališne družine KUFER.
Očiti poklonik minimalizma i malih, zatvorenih formi, Mihanović je i u Žabi zaokupljen nevidljivim tragizmom svakodnevice… Junaci Žabe zapravo su stereotipovi: brijač Zeko, u čijoj se radnji drama i događa, bivši je branitelj, obolio od PTSP-a; njegov brat Toni, kockar i pijanac, ostao je bez posla no to se ne usudi reći ženi kako ne bi dokrajčio
ionako problematičan brak, a prijatelj im Grga pragmatični je i isprazni „dođoš” koji preživljava vozeći taksi i tješeći se preljubničkom vezom s puno mlađom djevojkom. Nakon što je nasilnim postupcima otjerao ženu i dijete, Zeko ima „trenutak istine” i s tom posljednjom dvojicom svojih sugovornika, te napokon ostaje sam, odlučan da Badnju večer okonča samoubojstvom….
Osnovna vrijednost Mihanovi-ćeve drame, ono što je uzdiže iznad klišeja… jest način na koji donosi „kliničku sliku” unutarnjeg rastrojstva glavnog lika. Promjene raspoloženja, misaoni saltomortalei, fanatična odlučnost i razdiruća sumnja iskazana kombinacijom škrtih, rastrzanih rečenica i ekstatičnih monologa, vjeran su psihogram tog pojedinca, ali i cijele jedne neprimjetne vojske scorseseovskih „taksista” koja nas, zajedno sa svojim potisnutim problemima, svakodnevno okružuje.
Hrvoje Ivanković, Jutarnji list