20.5.1994.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
HKD teatar, Rijeka

Eugène Ionesco: ĆELAVA PJEVAČICA

Režija: Lary Zappia
(predstava izvan konkurencije)

Scenograf: Dorian Sokolić
Kostimi: Ružica Nenadović Sokolić
Design svjetla i zvuka: Deni Šesnić

Izvođači: Gospodin Smith – Nenad Šegvić, Gospoda Smith – Zrinka Kolak Fabijan, Gospodin Martin – Zdenko Botić, Gospoda Martin – Edita Karađole, Mary – Marija Geml, Vatrogasni kapetan – Elvis Bošnjak

Premijera: 20. 05. 1994. Hrvatski kulturni dom na Sušaku

Sve u svemu Ćelava pjevačica je u sinoćnjoj riječkoj predstavi bila počešljana duhovito i inteligentno. Rekli bismo da je to za vrijeme igranja stalno potvrđivalo i njezino sedmo lice – splitska publika. Na Uvodića širini mogli smo vidjeti ljude koji su spremno, nimalo fjakasto ili uobraženo, pristajali igrati s glumcima, premještati se po stolicama, izdržati lupkanje po koljenima i piti sokove. A to se dogodilo sigurno ne samo zato što smo gladni “drugačijih” predstava, već i zato što je ono što je dolazilo sa scene u svojoj posvećenosti igri bilo nepatvoreno i nadahnuto. Lada Martinac, Radio Split

Kada se učini da bi se žar dosjetljivosti mogao ugasiti, Elvis Bošnjak Vatrogasac najavljuje lažnu pauzu, a poslije toga slijedi pričanje anegdota u kojemu dominira prodorna komičarka Marija Geml kao služavka Mary. Zahvaljujući vrlo dobrom i jedinstvenom glumačkom ansamblu, u kojem su još izvrsni Nenad Šegvić, Zrinka Kolak Fabijan, Zdenko Botić i Edita Karađole ovo redateljsko poigravanje Ionescom vodi sretnom završetku predstave, koju publika prima s mnogo smijeha i srdačnog odobravanja.Marija Grgičević, Večernji list

Zappijinu redateljsku koncepciju uspješno su slijedili riječki glumci podređujući svoj izgled, impostaciju glasa i igru tragikomičnom iskazu. Marija Geml efektno je predočila živahnu služavku u prizorima što su ih gledatelji ispratili sa smijehom. Bračne su parove podjednako nadahnuto, služeći se različitim tehnikama u oslikavanju ispraznosti, slijedili Zrinka Kolak Fabijan i Nedan Šegvić te Edita Karađole i Zdenko Botić, dok je u igri Elvisa Bošnjaka bilo povišenih tonova. Riječka je predstava tako ponudila iznimno zanimljivo viđenje popularnoga Ionescova djela koje je posljednjih godina, čini se, sve manje uspjevalo komunicirati sa senzibilitettom našeg avremena. Dubravka Vrgoč, Vjesnik

Čovjek dvadesetoga stoljeća čovjek je fraza i parola, neuništivi konformist, ljuštura bez sadržaja, lutka. Otuda toliko smijeha,suradnje i, konačno, radosti u spoznaji da smo tu zajedno, sigurno umotani u hipokriziju, lišeni dostojanstva.
Shvativši da Ionescovo dramaturško opredjeljenje nikako nije didaktičarsko…cijela ekipa, majstorski je, vedro, ali odlučno pokazala što znači živjeti mrtvace. N. Šegvić i Z. Kolak Fabijan kao bračni par Smith, Z. Botić i E. Karađole kao Martinovi, M. Geml Sluškinja i E. Bošnjak Vatrogasac u, do perfekcije simpliciranom kič- ambijentu D. Sokolića, kao djeca, naoko bezazleno, parodirajući dramu govorili su nam o vlastitoj bijedi. Kroz kostimografsku koncepciju raščupanih, umašćenih, groteskno i ofucano odjevenih glumaca R. Nenadović-Sokolić omogućila je akterima u ovoj “kriški iz života” da se osjećaju komotno i kod kuće, u svojoj koži. Daša Drndić, Slobodna Dalmacija