Riječ selektora, 29. međunarodni festival malih scena, Rijeka, 6.- 12. svibnja 2024.
U potrazi za (našom) zbiljom
Što je danas zbilja, ona koju živimo, ali i ova druga, kazališna? Postavljamo li ovo pitanje uz ovogodišnju selekciju Međunarodnog festivala malih scena, zbilja je u središtu pozornosti. Jer, kao da živimo vrijeme kad naša realnost, posebno kod mlađih generacija, sve više napušta zbilju svakodnevice, koja je donedavno bila jedina koju smo poznavali, i seli u virtualni svijet instagrama, tik-toka i društvenih mreža, koje polako zamjenjuju stvarni život.
Što je danas zbilja i postoji li uopće? Tim se pitanjem bave predstave koje ove godine gledamo u Rijeci, a da, kako kazalištu i priliči, ne dolaze do konačnih odgovora.
O apstraktnosti Zbilje koju danas živimo najbolje svjedoči naslovna predstava festivala u produkciji matične nacionalne kuće HNK u Zagrebu. Neuhvatljiva, iščašena i eksperimentalna u kazališnom smislu ova predstava otvara pitanja o tome što smo i kakav život živimo.
Što je danas Edipova zbilja? Pokušaj da se dođe do odgovora ovdje jasno vodi u neizbježnu tragediju, dok distopijska Djeca, slovenska predstava smještena u post-apokaliptički svijet, uzalud pokušava odgovoriti na pitanje jesmo li važniji MI, stari ili ONI, mladi.
A kad se govori o zbilji u središtu je, logično, obitelj, ona najmanja društvena cjelina sa svim svojim manifestacijama zbilje, koja određuje naš život. Pomaknuti austrijski Višnjik grupe Café Fuerte sigurno nije onaj tužni Čehov na kojeg smo navikli, baš kao što ni nostalgični Fafarikul Đurđice Čilić, isprepleten melankolijom odrastanja hipersenzibilnog djeteta u ratnim okolnostima, ne nudi očekivanu zbilju u kazališnom smislu.
Ma koliko mi ponekad idealizirali obitelj, kazališno viđenje obiteljske zbilje daleko je od idealnog pa Nušićeva slika obitelji u interpretaciji Kerempuha postaje brutalna slika prevladavajućeg motiva u odnosima ljudi koji bi trebali biti bliski: slika pohlepe. U takvom kontekstu Ionescova iščašena obitelj u Ćelavoj pjevačici najednom postaje idilična slika sretnog obiteljskog života, a slika takve obiteljske zbilje, koja se vječno vrti u istom krugu, sasvim je prihvatljiva.
I konačno, Gidionov čvor tragičan je kraj jedne obitelji i svijeta čija se zbilja potrošila u nerazumijevanju i neprihvaćanju drugačijih.
Kao da ove godine na festivalu zajedno s Calderonom istražujemo temu živimo li san ili sanjamo život. I kao i uvijek: festival i ovoga puta postavlja više pitanja nego je u stanju dati definitivnih odgovora. Jer, shvatili smo odavno: nema dobrog kazališta koje bi nudilo jasna rješenja, umjetnost nikad ne nudi konačne i nepromjenjive odgovore.
Zato, prepustimo se svijetu neuhvatljive scenske i životne zbilje.
Jasen Boko