Dobro je dok umiremo po redu

Dobro je dok umiremo po redu

Hrvatski kulturni dom na Sušaku, Strossmayerova 1

Zagrebačko kazalište mladih

www.zkm.hr

Ivor Martinić: Dobro je dok umiremo po redu

Redatelj: Aleksandar Švabić

Suradnica za scenski pokret: Petra Hrašćanec
Dramaturg: Ivan Penović
Scenografkinja/vizualni identitet: Ana Savić Gecan
Kostimografkinja: Marta Žegura
Autori glazbe: Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz
Oblikovatelj rasvjete: Aleksandar Čavlek

Uloge:
Janko: Pjer Meničanin
Elza: Doris Šarić Kukuljica
Nikolina: Nataša Dangubić
Lucija:  Milica Manojlović
Mirko:  Maro Martinović
Zdeslav:  Zoran Čubrilo
Dražen:  Kristijan Ugrina

Premijera: 21. 9. 2019.

Trajanje:

Foto: Marko Ercegović

Ivor Martinić u testu i kontekstu
Djela Ivora Martinića, koji je rano u karijeri i sasvim neupitno zauzeo mjesto među najprominentnijim piscima današnjice, uspijevaju varirati poznate motive u neočekivanim smjerovima, sa suhim humorom i za preživljavanje nužnom (auto) ironijom.(…)

Dinamika unutar obitelji možda je najzastupljenija osnova dramske situacije u čitavoj kazališnoj povijesti, iako su suvremena lica nekadašnjih Medeja i Kreonta upletena u manje spektakularne konflikte te je istodobno s božanskom intervencijom počela izostajati i katarza. Likovi su obilježeni pozicijama unutar obitelji u kojima umiru ( po redu) (…).

Pišući odraze društva kojemu pripadamo u džepnim zrcaclima, suvremeni dramski pisci dotiču opsesivne teme prepoznatljive svakodnevice koja se odvija u opipljivoj sjeni sistemskih boljki te tako ispisuju dijagnozu društvenog klinča koji dijelimo s dramskim likovima. (…) kazališna publika voli domaće pisce i poznate prizore koje reflektori  osvjetljavaju tako da nam je vlastita groteska komična i podnošljiva.

Ana Fazekaš, iz programa predstave
Tekst Ivora Martinića pogađa najbolniji problem suvremene hrvatske svakodnevice: emigraciju kao oblik života. Danas praktički nema osobe u Hrvatskoj koja nije ispratila nekoga od svojih najbližih … prema privremenom ili (češće) trajnom egzilu.

Već i samo tematiziranje egzila kao bijega, a ne ekonomske nužnosti, posredno otvara i problem političkog nasilja koje živimo. (…) Kazalište u toj mogućnosti povjerenja igra ključnu ulogu, baš zato što ne prešućuje i ne simplificira ljudsku bol.
Nataša Govedić, Novi list

Uz sjajnu režiju, efektnu kostimografiju i scenografiju, ZKM je otvorio sezonu predstavom u svom tipičnom stilu. Minimalističkom, ali dubokom. Glumački sjajno izvedenom, no ne pretencioznom. Misaonom, ali ne i zamornom. Ova estetski dopadljiva drama mnogo duguje smjeloj scenografiji i otmjenoj kostimografiji koja je dodala na uvjerljivosti likova te ih učinila autentičnijima.
Ines Mihić, Dnevnik.hr