7.5.2006.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Teatar mladoga gledatelja, Moskva, Rusija
Anton Pavlović Čehov: ROTŠILDOVA VIOLINA
Režija: Kama Ginkas
Scenografija: Sergej Barkhin
Glazba: Leonid Desatnikov
Oblikovanje svjetla: Gleb Filshtinsky
Igraju: Valerij Barinov (Jakov), Igor Jasulovich (Rotšild), Arina Nesterova (Marfa), Aleksej Dubrovsky (Liječnik)
Premijera: 14.1.2004., trajanje: 90 min.
Redatelj Kama Ginkas spada među vodeća imena suvremenog ruskog kazališta. Rođen je 1941. u židovskom getu, u litavskom gradu Kaunasu, a režiju je studirao u Sankt Petersburgu, gdje mu je profesor bio glasoviti redatelj Georgij Tovstonogov. S Moskovskim kazalištem mladoga gledatelja počeo je surađivati potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća, upravo u doba kada to kazalište, osnovano 1918., počinje mijenjati svoj stil i repertoar, postajući jednom od najupadljivijih točaka na ruskom kazališnom zemljovidu. Uz Hen-riettu Yanovsku, čija se postava Bulgakovljeva Psećeg srca iz 1988. smatra prekretničkom predstavom, najveći obol tom „preporodu” dao je upravo Kama Ginkas. U čudesnim skokovima iz sfera psihološkog kazališta i inventivnog zastupanja metode Stanislavskoga do poetsko-metaforičkog kazališta, izraslog na zasadama ruske avangarde, Ginkas je stvarao svoj osebujni scenski svijet, čije polazne točke nisu bili samo književni klasici poput Dostojevskog i Čehova, nego i njegovi vlastiti tekstovi ili slikarski opus jednog Marka Chagalla. Ginkasove predstave gostovale su i bile nagrađivane na najuglednijim europskim festivalima, a međunarodnoj recepciji njegova rada doprinijele su i režije u inozemnim kazalištima, od Njemačke i Amerike do Turske i Finske, gdje radi i kao profesor režije na Švedskoj kazališnoj akademiji u Helsinkiju. Rotšildova violina, premijerno izvedena u Yale Repertory Theatre, u New Havenu, završni je dio Ginkasova projekta Prekrasan život. Prema Čehovu. u koji još spadaju uprizorenja Čehovljevih novela Crni monah i Dama s psićem. Na temelju desetak stranica Čehovljeve priče o Jakovu, provincijskom izrađivaču mrtvačkih kovčega i čovjeku posve lišenom emocija, Ginkas ovdje stvara čudesno arhetipsko kazalište metafizičkih dosega. Rotšildova violina predstava je izrazito narativnog diskursa, gustog simboličkog tkanja i melanholične atmosfere iz koje, u najboljoj maniri magijskog realizma, izrastaju četiri suspregnute, a opet beskrajno moćne glumačke kreacije. Na središnjem ruskom nacionalnom festivalu, Zlatna maska, Rotšildova violina je 2004. godine dobila nagradu za najbolju predstavu sezone.
Redatelj publiku vodi kroz životne nedaće ne nudeći joj nijedno sredstvo protiv bolova. Barinovljeva gluma podsjeća na skulptorsku tehniku pri kojoj se postupno s golemog kamenog bloka odbacuje sve što je suvišno. Zajedno s redateljem, Valerij Barinov svoj lik dovodi do prosvjećenja. Taj lik je nalik na grubu granu nemilosrdno otrgnutu od svog debla, on je nedovršeno ljudsko biće koje uopće ne shvaća svoj život, čak i kad mu dijete umire, zapanjen ponorom koji se pred njim otvara…
Marija Sjedych, Itog
Za nas koji smo pročitali izvornu Čehovljevu priču na kojoj se temelji predstava Rotšildova violina, postavlja se pitanje: “Što je s glazbom?” Pripovijest prožima glazba do te mjere eterična da ju je nemoguće prikazati na sceni – svaki je čitalac doživljava drukčije, i pokušaj da se ta glazba napiše ili odigra, bio bi osuđen na propast. Što samo dodatno potvrđuje koliko je
ova predstava sjajna, pametna i argumentirana. Dopušteno vam je u kazalište dovesti vlastitu maštu. Scenografija za ovu avanturu bez stanke, u kojoj se čovjek na više načina suočava sa smrću, eksplicitna je koliko i apstraktna: divovski Ijesovi od golog drveta, izrezbareni drveni čamci, izdubljeno stablo. Na sceni promatramo doslovnu obradu drveta, piljenje i blanjanje. A glazba? Brzi, istrgnuti fragmenti čarobnih violinskih dionica, nedovoljno dugi da bi vam se urezali u sjećanje. Kada je glazbu potrebno zamisliti da bi joj se vjerovalo, ona se simbolično svira – na muzičkoj pili.
To je odvažan koncept, izvoditi Čehovljevu mučnu priču u “drvenom” okružju, da ne spominjemo činjenicu da redatelj tu priču odbija utopiti u “stvarnu” glazbu ili smjestiti u “pravo” selo.
Christopher Arnott, New Haven Advocate