Petković Liker: Razgovaranje – četvrta epizoda ciklusa Udaljenosti

Autorica i redateljica: Marina Petković Liker

Dramaturginja: Maja Sviben
Dizajn zvuka: Luka Gamulin
Snimateljica: Nives Milješić
Montažerka: Iva Ivan

Glumice:
Lada Bonacci
Slavica Jukić
Jasna Palić Picukarić
Barbara Prpić
Urša Raukar
Dijana Vidušin

Premijera: 30. 6. i 1. 7. 2019.

Trajanje 1 sat i 50 min bez pauze

Fotografije: Nina Đurđević

Ova predstava nije kao predstava. Više je kao process. Proces susretanja, otkopavanja, suočavanja…

Antropološki ekskurs u prostore baranjskog sela
Osnovni okvir predstave čini dokumentarni zvučni zapis razgovora koje je autorica u Udruzi žena Darde, u tom malom mjestu u Baranji, vodila o iskustvima suživota, pamćenja, traume, svakodnevice i njihovih preplitanja. Početak i kraj izvedbe označeni su autentičnim snimkama, a glumice u igru kreću kao istraživačice i slušateljice, što su uloge u koje se vraćaju i na kraju, te u koje u konačnici ulazi i publika.

Iako funkcioniraju i kao zasebna predstava, Razgovaranje je, (…), dio šireg projekta pod nazivom Udaljenosti. Započet 2017. godine s umjetničkim istraživanjem pod nazivom Udaljenosti – fokusiranje nastavljen je nizom izvedbi: Udaljenosti – posustajanje, Udaljenosti – točka 285 te posljednja prije Razgovaranja, naslovljena Ni prijatelj ni brat.
Josipa Lulić, Vox feminae

Nastavljajući višegodišnje istraživanje ostvareno u ciklusu Udaljenosti, u svome najnovijem radu Razgovaranje, Marina Petković Liker tematizira odjeke ratnih traumi kroz prizore izmještenosti, prisilnog supostojanja i prigušenog bijesa koji prekriva žareću bol preživljenog nasilja. Polazeći od razgovora dokumentiranih unutar grupe baranjskih žena te gradeći dramaturgiju kroz nepravilni razgovorni ritam, motivi se neprestano vraćaju u varijacijama, mijenjaju smjerove kako bi se ponovno sastali u zajedničkim opsesivnim tokovima. Petković Liker razvila je zaista specifičnu estetiku i poetiku svojih autorskih radova, koja energetski prožima svaki njezin rad, natkriljujući razlike u temi, prostoru ili izvedbenim tijelima specifične situacije. Izvedbama s njezinim potpisom dominira ljepljiva toplina koja mekoćom i otpornošću paukove mreže sljubljuje sudbine likova, zahvaćajući i publiku, koja pak balansira između osjećaja da je preblizu i predaleko.
Ana Fazekaš, Kulturpunkt.hr

…krhka građa svaki put se formira na malo drugačiji način, publika sve više uranja u situaciju, a tenzije izvođačica sve više rastu. Emocije, ispadi, priznanja, pucanja prepliću se i miješaju dok u jednom trenu ne pokušaju doći do smirenja, pomirenja. Ne i rješenja. Jer rješenje u takvim situacijama rijetko postoji i istina nikad nije samo jedna, ali stvori se težnja ka prihvaćanju, shvaćanju, podršci i zajedništvu. A razgovor se polako raspline na sve prisutne.

Ali to je i težnja autorice. Da budemo uključeni, ganuti, potaknuti na koji god način. Nekom temom, pjesmom koju zapjevaju, mirisom kolača i travarice, gestom ili grimasom… Takav tip izvedbe iskustvo je koje želi iznuditi samopromatranje. Jer radi se o onome neizrecivom; i izvedba tome teži. Ne da se čuju neke teške priče i nepravedne sudbine, niti da se shvati kako je zapravo bilo, nego da se osjeti ono što se ne može ispričati. Kako u jednu priču staviti sve emocije, kontekste, motive, probleme i dvojbe njenih aktera. Kako bez svega toga uopće zauzeti neki stav, kako shvatiti i prihvatiti što i zašto se nešto dogodilo i još uvijek se događa? Jedan od načina je razgovarati, pa onda i navlažiti suho grlo i nešto gricnuti, i – nastaviti razgovor.
Anja Đuinović Rakočević, Plesna scena