4. 5. 2012.
HKD Galerija Kortil
Slovensko narodno gledališče, Drama, Ljubljana, Slovenija
Lubitsch: KAD SAM BIO MRTAV
Režija: Diego de Brea
Kostimograf: Bjanka Adžić Ursulov
Skladatelj: Jože Šalej
Oblikovanje svjetla: Milan Podlogar
Igraju:
Alojz Svete, Suprug
Janez Škof, Supruga, Sluškinja
Jernej Šugman, Punica
Boris Mihalj, Udvarač
Jože Šalej/Davor Herceg, Pianist
Trajanje: 1h 15′
Veliki njemački redatelj Ernst Lubitsch napravio je svoj film Kad sam bio mrtav na samome početku svoje karijere 1916. godine. Dugo se smatralo da je film izgubljen, no u Sloveniji su ga 1994. ponovno otkrili djelatnici Slovenske Kinoteke S. Furlan i Lj. Nedić. Obnovljeni film je prvi put prikazan već sljedeće godine na Festivalu nijemoga filma u talijanskom gradu Pordenone.
Kad sam bio mrtav je potrošni komad za zabavu i upravo pogođene srednjometražne dužine kako bi izdržao intenzitet prejednostavne priče. Ona govori o suprugu, koji sit bračnogaživota odlazi u lažnu smrt, no ljubomora mu ne da mira pa se vraća kući svojoj supruzi i punici, gdje pod krinkom sluge tjera prosce. Situacijska komedija zadržava pažnju gledatelja obiljem otkrivenih sitnih (mizan)scenskih rješenja, kojima je trebalo nadopuniti priču da ne bi bilo praznoga hoda (…)
Štos njene izvedbe je u podjeli svih, pa i ženskih uloga muškim glumcima. To je provjerena formula za obilje komičnih učinaka, tu čak otvara vrata queer estetici i politikama identiteta, koji potpuno netendenciozno osvježavaju materijal i daju mu okus našega vremena. Dobili smo tako predstavu u Lubitschevu duhu ako je to mješavina seksi humora i virtualne prepredenosti (…)
Otmjeni glumački kvartet, (u kostimima Bjanke Adžić Ursulov), ovdje se potpuno razmahao svojim komedijskim rječnikom, Alojz Svete kao Suprug zagovornik slobodnog života, Janez Škof kao veselo ožalošćena Supruga (…), Boris Mihalj kao ozbiljni Prosac i posebno uspjela Punica Jerneja Šugmana ta nasmiješena bogomoljka, koja matrijarhalno čuva svoju kćerku, njeguje malograđansku pristojnost, a nisu joj strane ni opscenosti.
Pored komičnosti i vrhunske igre u predstavi Kad sam bio mrtav također iščitavamo današnju provjeru obiteljskih normi i malograđanskih stavova. Svojom posebnom izvedbom, glumačkim izrazom, malobrojnim riječima, akcijom i učinkovitom glazbom predstavlja svojevrsnu umjetničku provokaciju malograđanskog svijeta. I posve je irelevantno pitanje da li bi takva kazališna izvedba pred deset ili dvadeset godina imala isti učinak. Danas donosi pravo gledateljsko otrežnjenje i opominje nas da predstave s moćnim i vulgarnim humorom nisu nužno bez umjetničke vrijednosti. Zavisi o tome kako svatko od nas iščitava ono što vidi.
Nenad Obradović, Elektronske novine