Na temu disfunkcionalne obitelji, izravno i metaforički

Dugogodišnji visoki standardi, predstave koje ukidaju kazališnu rampu, predstave inovativne, istraživačke i problemske – tim kriterijima sam se vodila u odabiru osam predstava s prevladavajućom temom Festivala, a to je disfunkcionalna obitelj pod pritiskom društvenih, političkih i socijalnih imperativa.

Festival otvara kultna predstava beogradskog Ateljea 212 napravljena prema filmskom scenariju Abdulaha Sidrana Otac na službenom putu problematizirajući totalitarizam socijalističke ideologije u doba Staljina u Jugoslaviji, koji slama i uništava obične i nevine ljude. Kroz sudbinu jedne obitelji, ingeniozni Oliver Frljić pokazuje kako se politički i moralno raspada jedno društvo stvarajući totalitarnu državu u kojoj je opasno imati drugačije mišljenje. Ideologija u službi političkog sustava razara obitelj, a Frljić svojim redateljskim postupkom pokazuje kako te posljedice osjećamo i danas. I još jedanput Frljić u minimalističkoj i dokumentarnošću nabijenoj predstavi Mrzim istinu! u produkciji zagrebačkog Teatra ITD. Umjesto neke književne obitelji Ibsena ili Strindberga, redatelj i autor Frljić uzima kao temu svoju vlastitu obitelj koja živi u Travniku u vrijeme socijalizma u bivšoj državi. Miješani brak njegovih roditelja samo je model mnogih drugih obitelji kojima trenutna „čistunska” ideologija ne dopušta različitost kao da svi možemo biti iste nacionalnosti i iste vjere. U realnom svijetu, znamo da je to nemoguće, ideologija to ne zna. I zbog toga, Frljićeva obitelj se razdvaja, a njezine životne traume anticipiraju tragične događaje mnogih obitelji koji su se dogodili na ovim prostorima početkom devedesetih. Predstava Elijahova stolica temelji se na dramatizaciji istoimenog romana Igora Štiksa, a dolazi u produkciji beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta i režiji sjajnog Borisa Liješevića. Predstava govori o novinaru iz Beča koji traži oca za kojeg se misli daje poginuo kao njemački vojnik u Drugom svjetskom ratu. Prava istina i izvor svih nevolja za njegovu obitelj jest činjenica da mu je otac podrijetlom Židov, a ideologija fašizma ne trpi nacionalnu i vjersku različitost. I tko je opet na udaru nego obitelj.

Na simboličkoj ravni, kako kaže redatelj Liješević,, potraga za ocem u ovoj predstavi je potraga za identitetom svih nas koji smo se u ratovima i nakon njih našli na pustoj ledini lišenoj smisla, vrijednosti i ljepote”.

U produkciji Zagrebačkog kazališta mladih vidjet ćemo uprizorenje najnovijeg dramskog teksta mladog i talentiranog dramatičara Ivora Martinica Moj sin samo malo sporije hoda u nenametljivoj i diskretnoj režiji Janusza Kice. Središte radnje je sin – invalid i tri generacije njegove malograđanske obitelji koje žive pod istim krovom. Predstava je kritika društva koje se voli pozivati na otvorenost i socijalnu toleranciju, a u fokusu drame je zapravo malograđansko društvo konzervativnih nazora koje ne priznaje pravo na različitost. U međunarodnoj selekciji predstavljamo enfant terrible poljskog kazališta, jednog od najtalentiranijih poljskih redatelja Jana Klatu (1973.), prvi put na riječkim Malim scenama, kojeg po kazališnoj hrabrosti i beskompromisnom suprotstavljanju tabuima možemo usporediti s našim Oliverom Frljićem. Koliko je cijenjen i zanimljiv pokazuje činjenica da mu je u Poljskoj posvećen festival koji izvodi njegove najbolje predstave

(2011). Njegovi učitelji bili su Jerzy Jarocki i Krystian Lupa, a u Rijeku dovodimo predstavu Komado majci i domovini u produkciji wroclavskog Poljskog teatra. Predstava se temelji na dramatiziranoj prozi poznate i nagrađivane poljske spisateljice Božene Keff koja problematizira vrijeme holokausta u Poljskoj. Predstava o žrtvi i preživljavanju sretnika. I opet u fokusu traumatizirana obitelj koja traži svoj identitet u patrijahalnom društvu, koje ih prisiljava da budu pasivni svjedoci. Stilski, to je tragedija s primjesama opere i oratorija, svojevrsni moralitet o žrtvi. Prizori s jabukom autorice i redateljice Ivane Sajko drugi je dio Trilogije o neposluhu (prva je Rose is a rose, is a rose) autorski projekt, nekonvencionalan i postdramski. Prizori se bave motivom izgubljenog raja (je li to začetak disfunkcije obitelji?) dekonstruirajući mit o jabuci; vrt postaje mjesto očuvanja slobode, doma, domovine, a protiv ratne politike popravljanja svijeta. Veliki mag litvanskog teatra Oskaras Koršunovas po drugi put je gost Festivala (Hamlet, 2009), opet sa svjetskim klasikom kojega dekonstruira na svoj specifičan autorski način. Predstava Na dnu po Gorkom u produkciji Gradskog kazališta iz Vilniusa u početku

vizualno izgleda kao tiskovna konferencija ili Posljednja večera. Glumci sasvim blizu publici, njihova međusobna sinergija i ispiti savjesti; monološke eskapade koje idu simbolički „do dna” duše istražujući temeljna pitanja čovječnosti: solidarnost, našu spremnost da čujemo jedni druge, da razumijemo osjećaje i tuge bližnjih, da budemo suosjećajni i tolerantni. Redateljski minimalizam i scenska jednostavnost daju glumcima maksimalan prostor za glumačku igru koja bolno otvara ljudsku dušu. A da obitelj može biti percipirana u žanru burleske govori nam predstava Kad sam bio mrtav SNG iz Ljubljane, koju režira Diego de Brea. Glavna radnja zasniva se na obiteljskom trokutu: muž, žena i punica. Pored svoje komičnosti i vrhunske glume, predstavu možemo iščitati i kao suvremeno propitivanje društvenih normi i malograđanskih stavova na modelu obitelji.

Željka Turčinović