29.4.2007.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb -Hrvatska

S DRUGE STRANE

Autori: Nataša Rajković i Bobo Jelčić

Igraju: Ksenija Marinković, Krešimir Mikić, Jadranka Đokić, Nika Butijer

Fotografija: Mara Bratoš
Prepoznatljivim kazališnim rukopisom dramaturško-redateljskog dvojca, Nataše Rajković i Bobe Jelčića, ispisan je od 1997. do danas niz hvaljenih predstava (Promatranja, Usporavanja, Nesigurna priča, Heimspiel, Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje…), postavljenih u Hrvatskoj i Njemačkoj te prikazanih na uglednim pozornicama širom svijeta (Beč, Bruxelles, Quebec, Berlin, Duisburg, Hamburg, Frankfurt, München i dr.). Predstava S druge strane njihov je drugi projekt nastao u produkciji ZeKaeMa, jednog od trenutno najpropulzivnijih i najuspješnijih hrvatskih kazališta.
Umjesto da kazalište, po onom provjerenom stoljetnom modelu oponaša stvarnost, u teatru Nataše Rajković i Bobe Jelčića oni se prožimaju. Po načelu slučajnosti sabiru se fragmenti zbivanja što se ne povezuju pričom, već ispisuju otvorenu formu koja se tek kandidira za dramu, a rasutost autorskog rukopisa teži u kazalištu i raspadu i ostvarenju poput postupaka koje posljednjih desetljeća koristi literatura. Autore i glumce ne zanima rezultat, već postupak propitivanje mogućnosti da se na pozornici ne preslika, već zaustavi trenutak svakodnevice u koji su upisani tragovi osobne povijesti glumca i njegova lika. Igra koja se pritom ostvaruje ukida razlikovanje između pasivnog i aktivnog te poništava imperativ podređenosti odredbenom modelu ili odredbenom pogledu. Teatar je ovdje neuhvatljiv, raširen ili raspršen u zbilji, i obrnuto. Ne postoji jedna vizura, jedna perspektiva, jedno čitanje, jedna ideologija, jedna zadatost, jedno rješenje, subjekt, sredite, periferija, “budući da ste vi uvijek već s druge strane”.
Dubravka Vrgoč

S druge strane je predstava koja se bavi životima četvero usamljenih ljudi i njihovim naporom da nam ispričaju svoje priče. Priče možda nisu ni velike ni posebne, ali njima su najvažnije. Njima su jedino što imaju. I iako svaki život na kraju stane u jednu rečenicu, dobro je znati da se i tu rečenicu može reći na milijun načina. Može se reći da nije čudno kad te u četrdesetima spopadne osjećaj da tvoj život nema prevelikog smisla. Može se to nazvati krizom. Može se reći da je normalno s trideset htjeti više i očekivati da te prihvate kakav jesi. I može se reći nekom od dvadesetpet da je još jako mlad i da će tek vidjeti. I može se dodati da će sve na kraju biti dobro. Ali bilo bi fer zaključiti da ne mora. Da se ne zna. Da nije sigurno. I da sve to na kraju ovisi ipak o sreći. I da je onima sa srećom lakše i da se onima bez nje treba pomoći. I da se moramo naučiti razlikovati jedne od drugih kako bismo bili bolji ljudi i prestali zatvarati vrata nesretnima jer nam je lakše misliti da su si sami za sve krivi. Neki uistinu nisu.
Nataša & Bobo

Dvojac Rajković-Jelčić u dramskom tekstu koji šamara lice istinama koje se misle, ali se prešućuju… kolažno spaja ono kazališno i stvarno, tvoreći, iako su taj postupak mnogo puta pokazali, još uvijek svježi teatarski čin, dok se istodobno potire smisao mimezisa. Jer, čemu oponašati, kad glumci mogu bivati na sceni stvarniji od stvarnosti, tek kao blage žrtve jednog voajerizma na koji dobrovoljno pristaju. Teatar je život i obrnuto. Preslika ne postoji, sljubljenost dviju slika omogućuje nam da se u tome prepoznaju nage autobiografije, naša iskustva i posredovani životopisi naših najbližih.
Helena Braut, Vjesnik