Festival i njegova publika

Kada je riječki festival – prije deset godina – obilježavao svoju petnaestu obljetnicu, u programskoj knjižici našega  „jubilarca“ pisala sam o okruglim stolovima i fenomenu publike, koja nakon svake predstave ostaje u atriju Nebodera kako bi čula stručno mišljenje o netom izvedenom kazališnom djelu, ali i riječi sudionika predstave. Upravo je riječki festival pokrenuo tu praksu „malih noćnih razgovora“ koji imaju smisla samo ako slijede kazališni čin!

Uvodeći ocjene od jedan do pet na poleđini svake službene ulaznice, ovaj je festival svojoj publici dao i pravo na diskretno  mišljenje o upravo odgledanoj predstavi, koje svoj vrhunac ima u festivalskoj Nagradi publike „Dalibor Foretić“.

Dvadeset i pet godina, na riječkom Festivalu malih scena publika nije imaginarna masa u mraku gledališta, već ima svoje lice i obličje. I pokazuje svoju volju, mišljenje. Pa i kad samo želi slušati sud struke, ta publika iskazuje svoj stav. Jer, već prema broju ljudi koji ostaju na okruglim stolovima nakon predstava, moguće je zaključiti koliko ih se dojmila izvedba.

Ova interakcija stvorila je vrlo poseban odnos između umjetnika i publike, koji je za obje strane potenciran upravo igranjem na maloj sceni. Nakon što ste imali priliku gledati svaku dramsku situaciju kao da ste sa sudionicima predstave u istoj sobi i nakon što ste gotovo sudjelovali u njihovom psihološkom ogoljivanju – ne možete ostati indiferentni. Na maloj sceni publika je do te mjere uvučena u radnju da ju se ona tiče! Upravo taj osjećaj uključenosti čini atraktivnima predstave festivala malih scena i zato četvrt stoljeća publiku riječkog  festivala čine isti ljudi. Gotovo bi se moglo reći – ovisnici o festivalu. Poznajem ljude koji – iz godine u godinu – odvajaju vrijeme za festivalske izvedbe, uzimaju godišnje odmore, unaprijed dogovaraju zamjenu radnih smjena kako bi bili slobodni za festivalske predstave.

I dok se kazališta diljem svijeta – o festivalima da ne govorimo – bave „razvojem publike“ na znanstvenoj razini, ovaj festival sa svojom publikom održava vrlo prisne odnose.  Umjetnički direktor Festivala, Nenad Šegvić, zna točno gdje sjedi svaki od njegovih stalnih gledatelja, vodi računa da  iz večeri u večer imaju isto mjesto, jer tako se ono jezgra festivalske publike osjeća povezano.

Toj publici koja broji dvjestotinjak ljudi rukovodstvo festivala nastoji omogućiti stručno vodstvo kroz razgovore nakon predstava, nastoji im približiti kazališnu umjetnost dovodeći među njih poznata glumačka i kritičarska lica, a svake godine u festivalski žiri uključiti različite profile kazališnih umjetnika, čiji će sud u konačnici dati nagradama relevantnu težinu!

Sve ovo uključuje predan rad i planiranje tijekom čitave godine, selektorska putovanja ne samo po regiji, kako bi se – tijekom tjedan dana koliko prosječno traje festival – publici omogućilo uvid u najbolje što je moguće dovesti u Rijeku.

I svake godine je nemoguće zadovoljiti potražnju za ulaznicama!

Dio razloga za pojačanu pažnju prema festivalskom programu leži u činjenici da su kazališna gostovanja iz drugih sredina prorijeđena nedostatkom novca pa je publika željna uživo vidjeti predstave o kojima stižu medijske vijesti. Ali veći dio publike, zapravo, ima povjerenja u selektorski odabir festivalskoga programa, koji je dvadeset i pet godina na izuzetno visokoj razini.

Pa i kad programski odstupa od koncepta male scene, Festival nikad ne dovodi predstave koje podliježu populističkim kriterijima – uvijek se radi o izuzetnim scenskim događajima, za koje se i u matičnim sredinama traži karta više!

Uostalom, to je u današnjim okolnostima način populariziranja prave kazališne umjetnosti i to na radost mnogo većeg broja gledatelja, kao i velikih ansambala koji na taj način sudjeluju u festivalskoj konkurenciji!

S pravom ćete reći da nikad nije isto gledati komornu predstavu u kojoj gotovo osjećate dah glumca na svom licu ili predstavu na velikoj sceni gdje ponekad ni ne čujete što akteri točno govore!

Istina, velika scena ne radi ni u korist glumaca, a ni publike. I nikad doživljaj nije isti, kao što je istina da je od velikog gledališta teže dobiti visoku ocjenu!
Ali praksa  demantira i ovu tvrdnju, na način da zaista dobre predstave izazovu ushit gledališta, bez obzira koliko daleko sjedili. To je ono što se u kazalištu zove „rampa“:  dobra predstava prijeći će rampu i doći do srca gledatelja pa čak i kad ne vidite mimiku lica svakoga glumca. A loša vas neće dotaknuti ni da sjedite s glumcima za istim stolom…

Zato ima smisla, ako se uistinu radi o vrhunskoj produkciji, dovesti na Festival malih scena i poneku predstavu koja se igra na velikoj pozornici. Utisak koji takva produkcija ostavlja, snažniji je i važniji od svih znanstvenih postulata o razvoju publike! Jer, samo istinska umjetnost privlači publiku.

Svjetlana Hribar