Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca
Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, Srbija
Ljubomir Simović: Putujuće pozorište Šopalović
Režija: Jagoš Marković
Adaptacija, scenografija i izbor glazbe: Jagoš Marković
Kostimografkinja/ Costumes: Lana Cvijanović
Dizajn svjetla/ Light Design: Dejan Draganov
Uloge:
Vasilije Šopalović: Milan Gutović
Jelisaveta Protić: Olga Odanović
Filip Trnavac: Marko Janketić
Sofija Subotić: Jovana Belović
Drobac: Nenad Jezdić
Gina: Anita Mančić
Blagoje Babić: Ljubomir Bandović
Simka: Sanja Marković
Majcen: Irfan Mensur
Milun: Miloš Samolov
Dara: Milica Sužnjević
Tomanija: Miona Marković
Građanke: Ana Lečić, Teodora Tomašev, Таrа Мilutinović,Vanja Radivojević, Nađa Ristić
Premijera: 8. 3. 2020.
Trajanje: 2 sata bez pauze
Fotografije: Nebojša Babić
,,Kao sve dobre drame, Putujuće pozorište Šopalović počinje više nego jednostavno. Jednog ljetnog dana u Užice dolazi kazališna trupa koja se sprema igrati Schillerove Razbojnike. Nasred Rakijske pijace oni izvode jednu scenu iz komada kojom bi htjeli izazvati zanimanje za svoju predstavu. Nažalost, trenutak koji su izabrali ne može biti nepogodniji: jedna je od prvih akcija okupacije (Drugoga svjetskoga rata), počela su vješanja i strijeljanja, grad je pun izbjeglica iz Bosne koje bježe pred ustašama, a kazailište i gluma u svijesti običnih građana provincijskog gradića još uvijek su nešto ne sasvim dolično i u mirna, a kamoli ratna vremena. U takvoj atmosferi melodramska scena iz Razbojnika deluje krajnje neprikladno i revoltirani građani ne štede riječi pogrde za glumce što su došli igrati svoju predstavu ne obazirući se na njihove nevolje…
Simovićeva drama počinje s umjetnošću u koju se miješa stvarnost i razara je, a završava se s umjetnošću koja se miješa u stvarnost i preobražava je. U posljednjoj sceni kazalište i život razilaze se: glumci odlaze iz Užica i ponovno su samo putujući glumci što lutaju iz mjesta u mjesto sa šarenom lažom svoje umjetnosti. Sve je kao što je bilo i prije, samo što nema Filipa. (…) Njihova umjetnost, koja je na početku komada bila jadna i nikakva, za trenutak je osvijetlila život i preobrazila ga, ali sada je opet jadna i nikakva. Simović je sjajno odabrao da umjetnost koja se prepliće sa životom ne bude umjetnost velikih, već umjetnost putujućih glumaca. U tome ima malo podsmjeha na račun umjetnosti, ali i vjere da je umjetnost – umjetnost čak i kada se nađe u rukama putujućih glumaca. Sigurno i neusiljeno, Putujuće pozorište Šopalović kreće se od krajnjeg realizma ka pjesničkoj viziji i gotovo da ne primjećujemo trenutak u kome se dramskom piscu pridružio pjesnik.”
Jovan Hristić