Edward Albee: Tko se boji Virginije Woolf?

Redatelj: Lary Zappia

Igraju:
Edita Karađole kao Martha
Nenad Šegvić kao George
Predrag Sikimić/Alen Liverić kao Nick
Sabina Salamon Juričić kao Honey

1. čin. . . . . . . .Igra I zabava
2. čin. . . . . . . .Walpurgisnacht
3. čin. . . . . . . .Egzorcizam

Prijevod: Irena Kregar i Lary Zappia
Organizacija produkcije: Višnja Višnjić Karković
Inspicijent: Alojz Usenik
Scenograf: Dorian Sokolić
Suradnik za scenu: Boris Lilić
Kostimografkinja: Ružica Nenadović Sokolić
Garderoba: Blaženka Malnar
Scenski suradnik za svjetlo i ton: Predrag Potočnjak
Glazba: Duško Rapotec Ute
Design programske knjižice i plakata: Jelenko Hercog
Šaptačica: Gordana Frank

Premijera: 15. listopada 1993. u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku
Obnova: 7. siječnja 1997. u dvorani Filodrammaticae

Mme Martin: Quelle est la morale?
Le Pompier: C est a vous de la trouver.
Ionesco (“La Cantatrice Chauve”)

Gđa Martin: Koja je pouka?
Vatrogasac: Na vama je da je otkrijete.
Ionesco (“Ćelava pjevačica”)

New York Times: Koja je pouka Vaše drame?
Edward Albee: “Tko se boji Virginie Woolf?” znači “Tko se boji vuka još?” znači “Tko se boji života bez lažnih iluzija?”

Edward Albee (rođen 1928.g.) jedan je od rijetkih predstavnika teatra apsurda u Americi. I sam usvojeno dijete, kao i Genet, Albee dijeli njegov osjećaj usamljenosti tako svojstven siročadi u ovome otuđenom svijetu.
Svojim prvim velikim komadom “Tko se boji Virginie Woolf?”, (premijerno izvedenim 14. listopada 1962.g. u New Yorku),. Albee se probija među najbolje suvremene američke pisce. Na površini se njegova drama bavi divljom bračnom borbom u tradiciji Strindberga i kasnije O Neila; dublji pogled otkriva, međutim, elemente koji ovo djelo povezuju s Albeevim ranijim dramama, kao i s teatrom apsurda.
Osim onoga realističnog, “Tko se boji Virginie Woolf?” egzistira u barem još dva sloja američkoga društva: kao poetska slika njegove ispraznosti i jalovosti te kao složeni ritual vrlo sličan onome Genetovom.” Martin Esslin

“Tko se boji Virginie Woolf?” drama je kao stvorena za glumačke kreacije. Vođeni sigurnom i decentnom palicom Larya Zappie, Edita Karađole (Martha) i Nenad Šegvić (George) u interakcijskoj sado-mazohističkoj igri bez kraja, prožetoj surovošću koja graniči s divljaštvom s mnogo nijansiranih strasti i suptilno iskazanih osjećaja, dva puna sata drže konce, a i nas, u svojim rukama. Daša Drndić, Slobodna Dalmacija

“U ovoj su predstavi glumci i gledatelji u neprestanom full-contactu smješteni zajedno…Gospodari igre posvema su Martha i George. Oni kao da je igraju po tko zna koji put, uvijek pred novim gledateljima koje u igri posvema razbijaju i s uživanjem uništavaju… Eto u tom glumačkom nadigravanju najveća je vrijednost ove predstave poznate drame koja se u novoj scenskoj redakciji prati sa zanimanjem, pa čak i s uživanjem…” Dalibor Foretić, Novi list