Tenesee Williams: Mačka na vrućem limenom krovu
Redatelj i dramaturg: Lary Zappia
Igraju:
Nenad Šegvić, u ulozi Djeda
Edita Karađole, u ulozi Bake
Leonora Surian, u ulozi Margaret
Damir Orlić, u ulozi Bricka
Andrea Blagojević, u ulozi Mae
Denis Brižić, u ulozi Goopera
Prijevod: Ivo Juriša
Tekst Prilagodio: Lary Zappia
Scenografkinja: Ljerka Hribar
Kostimografkinja: Danića Dedijer
Design svjetla: Deni Šesnić
Glazba: Duško Rapotec Ute
Design programske knjižice i plakata: Ljerka Hribar
Inspicijent i šaptač – Gordana Frank
Glazbu izvode:
Denis Razumović, saksofon
Ivan Popeskić, glasovir
Henri Radanović, kontrabas
Marko Lazarić, bubnjevi
Premijera: 17. studenog 2006. u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku
Biografi, ali i kritičari suvremenici Tennessee Williamsa, tvrde kako je nadahnuće za junake “Mačke na vrućem limenom krovu” pronašao u brojnim uzorima – od članova svoje obitelji (prije svega za likove Oca i Majke), preko poznanika i prijatelja (u liku Maggie biografi prepoznaju Williamsovu prijateljicu Mariju St. Just), pa sve do samoga sebe, na što ih vjerojatno potiče čuvena Williamsova rečenića u kojoj priznaje da “sva svoja lica izvlači iz svoje vlastite višestruke ličnosti” (kritičari kroz tu prizmu prije svega ukazuju na Brickovu u najmanju ruku ambivalentnu seksualnost).
Bez obzira na izvor inspiracija, Williams majstorski oslikava vitalitet i raznovrsnost svojih dramskih lica, pa se “Mačka” – ako joj redateljsko čitanje ublaži konkretne reference njenog toposa – doima jednako svježom i nakon više od pedeset godina od svog nastanka. No, upravo ta “dugovječnost” komada predstavlja i njegov najveći problem. “Mačka” je danas već pomalo opće mjesto: u svijesti šire publike ona je poistovjećena sa zanimljivim holivudskim uratkom u kojem blistaju dvije istinske glumačke zvijezde; u svijesti kazalištaraca ona je dosad čitana na tri osnovna načina – ili kao priča o frustriranoj ženi s viškom neutažene seksualnosti, ili kao priča o latentnoj homoseksualnosti uglednog muškarca, ili kao priča o odnosu privida i stvarnosti izmedu kojih lica obitelji Pollitt razapeta žive.
Erotomanska kultura koja suvereno vlada početkom našeg stoljeća ne dopušta redatelju da zanemari barem prva dva od spomenuta tri tradicionalna kazališna čitanja (gledateljima valja osigurati pravo na “zabavu” tijekom predstave ako se uspostavi da ih primarna redateljska tema ne zanima), ali mu, istovremeno, mandat HKD Teatra ne dozvoljava tek puko postavljanje teksta Stoga se, stružući ispod površine ovog literarnog i filmskog kanona, rada predstava u čijem je središtu priča o nečem znatno manje bezazlenom od pukih seksualnih poriva uspaljenih lica, o nečemu znatno teže oprostivom od sitnih laži prikladno istresenih u nečiji licemjerni brk: rada se predstava o ljudima s vučjim ćudima, ćudima zbog kojih i posljednje zrnce ljudskosti nestaje u kalu niskih strasti koje izranjaju na površinu u grabeži obitelji okupljene oko samrtne postelje svog moćnog patrijarha.
Na taj način naša “Mačka” prestaje biti tek dobra kazališna literatura i postaje punokrvna drama koja se gleda bez daha i koja poziva na obračun holivudske klišeje.
Lary Zappia
Američka drama kao medunarodno prepoznatljiv književni fenomen postoji tek u 20. st. Štoviše, sredinom stoljeća ona već vlada svjetskim pozornićama zahvaljujući, naravno, umjetničkoj razini njenih najistaknutijih predstavnika.
Jedan od njih – Tennesee Williams – upravo je pedesetih godina stvorio nekoliko drama koje su mu osigurale ugled i popularnost te priskrbile prestižne književne i kazališne nagrade poput Pulitzerove ili Nagrade dramskih kritičara.
Nakon Tramvaja zvanog čežnja, stvara Mačku na vrućem limenom krovu , koja poput prethodne, takoder osvaja glavne kazališne nagrade i, poput mačke s nekoliko života, od pedesetih naovamo uvijek iznova oživljuje na nekoj svjetskoj kazališnoj pozornići, i, što je najznačajnije, uvijek se iznova rado gleda.
Višnja Višnjić-Karković
Emocije ispred seksa
Williams je riječkom izvedbom dobio originalnu interpretaciju ujednačenog ansambla, komprimiranu predstavu koja kao da još jednom podsjeća na već prepoznatljivu poetiku HKD Teatra : zašto komplicirati kad se dobro kazalište može raditi jednostavnim sredstvima…što je rezultiralo zavidnim artističkim nivoom produkcije, kvalitetom koju već tradicionalno, osim struke, prepoznaje publika. Jasen Boko, Slobodna Dalmacija
Erotizirana, brza, jasna, razigrana
Premijera “Mačke…” u HKD Teatru prizvala je na pozornicu nekoliko važnih moći teatra, od kojih riječki redatelj Lary Zappia najviše cijeni sposobnost demitologiziranja, sažimanja, pojednostavljivanja i osvježavanja starih naslova otkrivanjem novih putova. Želimir Ciglar, Večernji list
Skraćena verzija koja nije iznevjerila predložak
U ovako skraćenoj verziji nisu zahvaćene sve dimenzije Williamsova predloška, ali su osnovni odnosi među licima postavljeni redateljski precizno i glumački jasno. Zappijino “čitanje” ovog klasika dramske književnosti u svakom je slučaju u suglasju s duhom današnjega vremena, a da pritom bit samoga teksta nije iznevjerena. Kim Cuculić, Novi list
Predstava je ostvarena uz financijsku potporu Grada Rijeke, Odjela gradske uprave za kulturu.
Posebno hvala: Gordani Frank, Zlatku Mahulji, Butiku “Capriccio”, Ratku Vojnoviču, i Optici “Viktor Šahini”.
Pokrovitelji:
HYPO Alpe Adria Bank
Alarm Automatika
Sanimed d.o.o.
Patisserie Continental