Aleksandra Zec

Autorski projekt Olivera Frljića

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Ivan Goran Kovačić: Jama

Predstavu Aleksandra Zec radimo u spomen na upravo tu dvanaestogodišnju djevojčicu, a posvećujemo svakome djetetu, žrtvi rata.

Redatelj: Oliver Frljić

Igraju: Ivana Roščić / Jelena Lopatić / Mirta Polanović, Jelena Lopatić / Mirta Polanović, Tanja Smoje, Igor Kovač, Nikola Nedić / Jurica Marčec i djevojčice: Jana Mileusnić, Lucia Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić, članice dramskog studija ZiM (Zajc i Malik) iz Rijeke
Dramaturg: Marin Blažević
Scenografija: Ljerka Hribar
Kostimografkinja: Sandra Dekanić
Design svjetla: Dalibor Fugošić
Majstor svjetla: Marjan Zeneral Šubić
Voditelj tona: Aleksandar Jovanović / Ivan Harej
Asistentica redatelja: Denis Kirinčić
Inspicijentica: Renata Fugošić

Praizvedba 15.4.2014. u HKD-u na Sušaku

IZ KRONOLOGIJE SLUČAJA

7. prosinca 1991. oko 23 sata u kuću obitelji Zec u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci banuli su pripadnici postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RH, tzv. “Merčepovci”. Ubrzo potom, Mihajlo Zec, otac, ubijen je pred kućom. Svjedokinje ubojstva, Marija Zec, majka, i dvanaestogodišnja Aleksandra Zec, odvedene su na Sljeme, ubijene iste noći i bačene u jamu u blizini Planinarskog doma Adolfovac. Aleksandrini mlađi brat i sestra, Dušan i Gordana, sklonili su se kod susjeda.

Od 12. do 16. prosinca 1991. redom su uhićeni Nebojša Hodak, Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola i Snježana Živanović. 20. prosinca 1991. obavljen je informativni razgovor s petorkom. Osumnjičeni su priznali da su počinili ubojstva. Njihovi iskazi razlikovali su se samo u dijelovima koji su se odnosili na stupanj odgovornosti za zločin.

26. ožujka 1992. Zagrebački Okružni sud uvažio je argumente branitelja osumnjičenih za ubojstvo članova obitelji Zec da dokazi – iskazi priznanja – nisu prikupljeni na zakonit način. Istražni suci su, naime, okrivljenike ispitivali bez prisutnosti odvjetnika, što je bilo u suprotnosti s pravnom praksom da okrivljenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 20 godina, što je bio slučaj u ovom postupku.

9. srpnja 1992. unatoč priznanjima ubojstva u spisima koji su kasnije izuzeti iz procesa, kao i pronalasku oružja kojima su ubijeni Aleksandra, Marija i Mihajlo Zec, Okružni sud u Zagrebu je za petero osumnjičenih donio oslobađajuću presudu.

14. srpnja 1993. Vrhovni sud donio je presudu kojom se kao neosnovan odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a koji se odnosio na rješenje Okružnog suda u Zagrebu od 26. ožujka 1992. godine, kada su izdvojeni zapisnici o ispitivanju okrivljenika s iskazima priznanja počinjenja ubojstava.

20. svibnja 1994. sudski zapečaćeni iskazi objavljeni su u tjedniku Globus.

30. svibnja 1995. Predsjednik Republike Franjo Tuđman odlikovao je Sinišu Rimca Redom Nikole Šubića Zrinskog. Rimac je u međuvremenu bio promoviran u pripadnika osiguranja ministra obrane Gojka Šuška.

31. 10. 2003. odvjetnik Anto Nobilo u ime Dušana i Gordane Zec te njihove bake Bose, s kojom su preživjeli brat i sestra od 1992. godine živjeli u Banja Luci, podiže tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske.

20. 4. 2004. na Općinskom sudu u Zarebu započela je glavna rasprava. Iako se predstavnik DORH-a usprotivio zahtjevu odvjetnika obitelji Zec da se izvrši uvid u zapisnik iz istrage u kojem su osumnjičeni priznali ubojstvo, sud je odbacio navode državnog odvjetništva tvrdeći da u građanskim parnicama, za razliku od kaznenih, nema nevaljalih dokaza. Maro Mihočević, jedan od odvjetnika obitelji Zec, nakon suđenja je novinarima komentirao nastojanje DORH-a da ospori uzročno-posljedičnu vezu između obavljanja vojne ili redarstvene službe i nastupa štetne posljedice: “Petorka je bila obučena u odore MUP-a, do doma obitelji Zec došli su u vozilu MUP-a, nosili oružje zaduženo kod MUP-a, a Marija i Aleksandra su bile odvedene u objekt koji je koristilo Ministarstvo”.

29. 4. 2004. na zatvorenom dijelu sjednice Vlada RH donosi odluku o isplati jednokratne novčane pomoći članovima obitelji Zec u iznosu od 1.500.000, kuna.

30. 4. 2004. na prijem kod Jadranke Kosor, potpredsjednice Vlade RH zadužene za društvene djelatnosti i ljudska prava, Dušan i Gordana Zec doputovali su u pratnji zaštitara. Polusatni susret održan je iza zatvorenih vrata. “Izrazila sam im duboko suosjećanje zbog njihove obiteljske tragedije i poželjela im puno sreće i zdravlja u životu. Puno smo razgovarali o njihovoj budućnosti i tome što dolazi, čime se bave, o čemu razmišljaju i maštaju. Bio je to vrlo zgodan susret i razgovor, a dogovorili smo se da ćemo se susresti opet”, izjavila je Kosor. “U Zagreb ćemo navraćati, ali u njemu nećemo nikada živjeti. Previše se toga ovdje dogodilo. Na Trešnjevku nismo željeli otići. Nismo imali snage suočiti se sa tom kućom, tom ulicom”, rekao je Dušan prije povratka u Banja Luku, tijekom kojeg su vozilo u kojem su se nalazili Gordana i on ponovno osiguravali zaštitari.

10. 2. 2012. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podignulo je optužnicu protiv Tomislava Merčepa zbog ratnih zločina nad civilima koje je njegova postrojba počinila u drugoj polovici 1991. godine na području Zagreba, Pakraca i Kutine. Tijekom suđenja, koje je još uvijek u tijeku na Županijskom sudu u Zagrebu, u ulozi svjedoka pojavili su se i Siniša Rimac, Snježana Živanović i Nebojša Hodak. Negirali su umiješanost u ubojstvo troje članova obitelji Zec i pozivali se na pravomoćno oslobađajuću presudu s početka devedesetih. Od 14. rujna 2005. godine, odnosno izricanja presude za zločine u Pakračkoj Poljani, pa do danas, Mikola je još uvijek u bijegu. Munib Suljić preminuo je 2006. u zatvorskoj bolnici.

U noći sa 7. na 8. prosinca 1991. godine ispaljeno je osam hitaca u glavu i prsa Marije Zec, te sedam u glavu i jedan u nadlakticu Aleksandre Zec.

Autorski tim

Oliver Frljić, (Travnik, 1976.) U Zagrebu je diplomirao filozofiju i religijsku kulturu te kazališnu režiju u radiofoniju. Od studentskih dana skreće pozornost javnosti na svoj kazališni rad i do danas ostvaruje preko 60 kazališnih projekata na domaćim i inozemnim scenama. U Hrvatskoj je uspješno surađivao s gotovo svim relevantnim kazališnim subjektima.

Uspjeh u regiji donio mu je neslužbenu titulu regionalne redateljske zvijezde. Samo na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci nagrađeni su njegovi projekti : Turbofolk, Bakhe, Proklet bio izdajica svoje domovine, Otac na službenom putu, Mrzim istinu!, Božić kod Ivanovih…

Godine 2012. u beogradskom Ateljeu 212 postavlja kontroverzni rad Zoran Đinđić o atentatu na premijera Zorana Đinđića; 2013. u Prešernovom gledališču u Kranju postavlja još jedan autorski projekt 25.671 o toliko izbrisanih iz registra stalnog prebivališta u Republici Sloveniji, pa je projekt Aleksandra Zec logičan nastavak autorske zaokupljenosti prešućivanim temama iz političke javnosti. Marin Blažević, (Rijeka, 1972.) teatrolog, dramaturg, kurator i urednik; izvanredni profesor na Odsjeku za dramaturgiju ADU u Zagrebu; autor i urednik knjiga iz područja novog i postdramskog kazališta i izvedbenih atudija (Izboren poraz, Ne…); predsjednk Međunarodnog odbora Performance Studies International te ravnatelj i dramaturg projekta Fluid States na 15 lokacija u svijetu.

Marin Blažević, (Rijeka, 1972.) teatrolog, dramaturg, kurator i urednik; izvanredni profesor na Odsjeku za dramaturgiju ADU u Zagrebu; autor i urednik knjiga iz područja novog i postdramskog kazališta i izvedbenih atudija (Izboren poraz, Ne…); predsjednk MeĐunarodnog odbora Performance Studies International te ravnatelj i dramaturg projekta Fluid States na 15 lokacija u svijetu.

Ljerka Hribar, (Rijeka, 1978.) diplomirala je scenografiju na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji te magistrirala scenski dizajn. Dosad je kao scenografkinja i grafička suradnica surađivala u četrdesetak kazališnih projekata u zemlji i inozemstvu.

Sandra Dekanić, (Rijeka, 1973.) diplomirana grafičarka, koja se kostimografijom bavi od 2001. Dosad je kao suradnica radila u više od 50 kazališnih projekata u Hrvatskoj i inozemstvu i osvojila brojne nagrade.

Ivana Roščić, (Split, 1978.) dramska glumica članica je ansambla GDK Gavella u Zagrebu. Igrala je u brojnim predstavama: Mrzim istinu! (O. Frljić), Fine mrtve djevojke (D. Matanić), Kralj Lear (L. Udovički), Tri sestre (S. Unkovski)… Glumila je, također, i u mnogim hrvatskim filmovima i serijama: Ta divna splitska noć (A. A. Ostojić), Obrana i zaštita (B. Jelčić), Neka ostane među nama (R. Grlić), Volim te (D Matanić)…Višestruko je nagrađivana za svoje uloge.

Jelena Lopatić, (Rijeka, 1980.) dramska glumica, diplomirala na ADU u Zagrebu i zaposlena u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Dosad je ostvarila veliki broj zapaženih uloga na matičnoj sceni, no i u hrvatskim televizijskim serijama i igranim filmovima. Višestruko je nagrađena za svoje uloge.

Tanja Smoje, (Rijeka, 1978.) dramska glumica , diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. U stalnom angažmanu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Ostvarila brojne uloge na maloj i velikoj sceni.

Igor Kovač, (Vukovar, 1983.) Na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu diplomirao 2009. Kao slobodni umjetnik igrao na mnogim zagrebačkim pozornicama, a 2011. godine pridružio se ansamblu Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Odigrao je nekoliko filmskih i televizijskih uloga.

Nikola Nedić, (Zagreb, 1992.) student preddiplomskog studija “Gluma i mediji” u Rijeci. Od 2006. bio je član dramske skupine Zagrebačkog kazališta mladih. Od 2008. radi s Borutom Šeparovićem najprije u projektu “Generacija 91.-95.”, a zatim u projektima “Vatrotehna 20” te “Budućnost je sada”.

Jurica Marčec, (Varaždin, 1994.) student preddiplomskog studija “Gluma i mediji” u Rijeci.Od 2009. član kazališnog studija mladih u Varaždinu, gdje stječe prva glumačka iskustva u nekolicini kazališnih produkcija HNK Varaždin.

Mirta Polanović, (Zabok, 1988.) studentica preddiplomskog studija “Gluma i mediji” u Rijeci. Glumačka iskustva stječe sudjelovanjem u brojnim dramskim i plesnim studijima u Zagrebu, (SKC, Plesni studio Ida i dr.)

HKD Teatar je udruga kazališnih profesionalaca, koju su 1993. pokrenuli dramski glumac Nenad Šegvić i redatelj Lary Zappia u želji da u se u Rijeci zaigra jedan drugačiji dramski repertoar: klasici XX. st., koji još nisu igrani na hrvatskome jeziku u Rijeci te aktualne dramske uspješnice sa svjetskih kazališnih scena.

Malobrojna skupina započela je radom na pozornici Hrvatskog kulturnog doma i, s izuzetkom dviju predstava, (U očekivanju Godota, 1995. i Sekretarice, 1996.g., koje su zbog rekonstrukcije pozornice Doma izvedene u dvorani Filodrammaticae), do danas djeluje na istoj sceni u Strossmayerovoj 1, gdje ima i sjedište. Od 2014. registrirana je kao umjetnička organizacija.

astom organizacije Hrvatskog festivala malih scena u Rijeci te promjenom imena u Medunarodni festival malih scena, udruga stavlja u ime i riječ festival te službeni naziv umjetničke organizacije postaje HKD Teatar Medunarodni festival malih scena Rijeka. Od 15. listopada 1993. i uspjeha premijere predstave “Tko se boji Virginije Woolf?” do danas HKD Teatar je izveo još 23 što premijere, što praizvedbe, od toga dvije u koprodukciji s Hrvatskom dramom HNK Ivana pl. Zajca, ostalo samostalno. Sve je to rezultiralo s ukupno 200 izvedbi ne samo u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, već i na festivalima u Crnoj Gori, Sloveniji, Bosni, Rusiji i Gruziji.

Predstavu su sufinancirali:
Grad Rijeka, Odjel za kulturu; Primorsko-goranska županija, Srpsko narodno vijeće za RH, Ministarstvo kulture RH

Zahvaljujemo Centru za suočavanje s prošlošću “Documenta” iz Zagreba.

Pljuska nezrelom društvu

Predstava Olivera Frljića posvećena je svoj djeci žrtvama rata, ona nikoga ne optužuje, nego tek u bolnom grču svačiju savest tjera u plač. …ono što jest jedino važno glasi: jesu li estetika i etika na kazališnim daskama dovoljno odvažne u govoru o onome, o čemu većina uglavnom šuti. Uspjeh predstave proizlazi primarno iz estetskog senzibiliteta putem kojega je Frljić uspio postići elementarni tip katarze – izvan politikanstva i nacionalnog obračunavanja…
…predstava po tko zna koji put pokazuje da su stvarni bukači sa strane, oni što govore o ‘našoj’ i ‘njihovoj’ djeci, nesretna i mržnjom opterećena stvorenja. Redatelj Aleksandru Zec nije želio vidjeti kao hrvatsku krivicu za srpsko mučeništvo nego kao – na početku i na kraju – ubijenu djevojčicu od 12 godina koja nikomu nije bila kriva…
Ono što na kraju ostaje više je od zločina i od kazne – to je poema o čistoći života bez nacionalnih oznaka koji tek u smrti – otkupiteljski – obvazuje nas nijeme promatrače u borbi protiv uvijek istog zla. Bojan Munjin, Novosti

Znade li Hrvatska doista sve o ubojsvu Aleksandre Zec

Frljićeva predstava s izvrsnom Ivanom Roščić u ulozi Aleksandre, na mahove je iznimno mučno pa i brutalno propitivanje Aleksandrinih strahova u trenutku kad se našla oči u oči sa smrću. Nema tu puno zadanog teksta. Citaju se sudski spisi, potresni da potresniji ne mogu biti. Gledatelji gledaju obitelj koja čeka na svoj zadnji tren. A onda slijedi egzekucija kao u dokumentarnim filmovima Latinske Amerike.No, scena koju je teško prepričati, ona je kada četiri dvanaestogodišnje djevojčice otkopavaju Aleksandru i onda iskreno, ali krajnje jezgrovito, odgovaraju na njezina nevina pitanja. Scena – spomenik. Denis Derk, Večernji list

Iako ima kiča, ovo je najbolja predstava Olivera Frljića

…Pusta pozornica. Naprijed stol i stolci, iza njih pola kubika zemlje, a crni zidovi…poduprti su lopatama. Iznad svake lopate visoko iznad je reflektor, pa ih katkad okupa žuto svjetlo…Svaki Frljićev autorski projekt krasi gotovo autonomna glazbena priča… Nema glumačkog poklona na kraju. I nije potrebno. Tomislav Čadež, Jutarnji list

Otvaranje jama nedavne prošlosti

Frljić se ne bavi dokumentarističkom rekonstrukcijom ubojstva obitelji Zec 1991. godine, niti je riječ o kazališnom realizmu, već je u prvom planu žrtva dvanaestogodišnje Aleksandre. Ta je predstava logičan nastavak njegova bavljenja prešućivanim temama koje različite narode s prostora bivše države suočavaju s tamnim mrljama njhove nedavne prošlosti…
Uz Ivanu Roščić u naslovnoj ulozi, u “Aleksandri Zec” majku emotivno igra Tanja Smoje, oca Igor Kovač, a Aleksandrinu braću Jelena Lopatić, Nikola Nedić i Jurica Marčec. Oni su utjelovili i egzekutore, koji su, kao sugerira kraj predstave, možda još uvijek među nama, negdje u gledalištu – nikad osuđeni za zlodjelo koje su počinili. Kim Cuculić, Novi list

Aleksandra Zec: Kako je prekinuto ćutanje o zločinu

Aleksandra Zec je predstava ožaljivanja i gotovo da je takva prva u postupku i u rezultatu. To postiže istinom, etičnošću, i tugom, ljubavlju i lepotom ( estetičnošću). Predstava je, iako na dokumentarnosti, emocionalna i katarzična Antigona, pravo na ukop je pravo na osudu zločinca, osudu zločina. To je pitanje polisa i mogućnosti ljudske zajednice. Borka Pavičević, Danas

Aleksandra Zec je predstava sub specie mortis. Mi, gledaoci, gledamo u nju s onu stranu ne samo Aleksandrine nego i sopstvene smrti. Još u životu, imamo da vodimo računa šta nčinimo, šta govorimo i o čemu i zašto ćutimo. Devojčica Aleksandra, najnevinije moguće stvorenje, ubijeno je kao sam Bog, jer Bog je dete.
Zlatko Paković, Danas