Zbilja

Četvrtak, 9. 5.2024. u 20.30 sati
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

hnk.hr

Autorski projekt Tomislava Šobana: Zbilja

Režija i scenografija: Tomislav Šoban
Igraju: Nina Violić, Livio Badurina
Koautor teksta i dramaturg: Marin Lisjak
Kostimografkinja: Gabrijela Krešić
Sladatelj: Miro Manojlović
Oblikovatelj svjetla: Luka Matić
Suradnica za scenski pokret: Natalija Manojlović

Premijera: 15.10.2023.
Trajanje: 60 minuta

Dvoje glumaca u dvorani na vrhu zgrade građene u Austro-Ugarskoj.
U prostoru uređenom u modernističkom stilu pedesetih godina prošlog stoljeća.
U dvorani ponajprije namijenjenoj za tonska snimanja.

Dvoje glumaca u dvorani izvest će eksperiment.
Inspiriran predavanjima fizičara Richarda Feynmana.

Eksperiment ili pokus je analitički postupak za proučavanje uzročno-posljedičnih odnosa.
U prirodnim znanostima to je postupak kontroliranog opažanja i mjerenja pojava.
Pokus nam daje odgovore zašto se nešto zbiva.
Zašto se isto ponavlja.

Eksperiment može uputiti na to što je bitno, a što nebitno.
Pokus može baciti novo svjetlo na poznate pojave.
U prirodnim znanostima eksperiment je uspio ako uvijek daje isti rezultat.
U dramskoj umjetnosti eksperiment je uspio ako nikada ne daje isti rezultat.

Iz kritika:

“Dugo smo čekali da HNK pokaže još neke znakove života izvan dizajnerskog kiča svih svojih manifestacija i ispraznosti dramskih sadržaja velike pozornice, ali vrijedilo je: predstava ZBILJA eksperimentalnog filmskog i kazališnog redatelja Tomislava Šobana (ovdje i scenografa) konačno se bavi suvremenim pitanjima dramaturgije, glume i scenskog pisma. Uprizorena je u tonskoj dvorani HNK-a, dakle u nevelikom prostoru na vrhu zgrade koja je već dugo nagluha, bolje rečeno sustavno ne čuje ni glasove izvana, ni glasove iznutra. Njezine »membrane« i pregrade su izvedbeno naglašene i scenografski: između publike i izvođača je stakleni zid premrežen mnogim drvenim okvirima koji blago ometaju i slušanje i gledanje, ali koji samim time stalno vitaliziraju i izoštravaju intenzitet pogleda i osluškivanja glumaca. Oko i uho love detalje, traže glumce i njihovu frekvenciju, naginju glave, ispravljaju se na stolcima. Glumci su, dakle, “iza paravana«, u drvenim kutijama, nalik šalterima.”
Nataša Govedić, Novi list