10.5. 2006.
Hrvatski kulturni dom na Sušaku
Jugoslavensko dramsko pozorište, Beograd, Srbija i Crna Gora

Biljana Srbljanović: SKAKAVCI

Režija: Dejan Mijač

Scenografija: Juraj Fabri
Kostimografija: Lana Cvijanović
Glazba: Isidora Žebeljan
Koreografija: Miloš Paunović

Igraju: Isidora Minić (Nadežda), Boris lsaković (Milan), Aleksandra Janković (Dada), Svetozar Cvetković (Fredi), Maša Dakić (Alegra), Jasmina Avramović (Zana), Voja Brajović (Maksim, Maks), Miodrag Radovanović (g./Mr. Ignjatović), Rade Marković (g./Mr. Jović) Nikola Simić (g./Mr. Simić), Renata Ulmanski (gđa./Mrs.Petrović)

Premijera: 24.4. 2005.; trajanje: oko 120 min.

Foto: Nenad Petrović

Od 1997. kada joj je u Jugoslo-venskom dramskom pozorištu praizvedena diplomska drama,
Beogradska trilogija, Biljana Srbljanović (1970) je napisala još šest dramskih djela (Porodične priče, Pad, Supermarket, Amerika, drugi dio, Alisa, Skakavci), koja su prevedena na 24 jezika i postavljena u stotinjak kazališta širom svijeta. Njene drame uglavnom su se bavile raznim oblicima nasilja te društvene i političke patologije, s kojima se Biljana Srbljanović vrlo angažirano borila i u svakodnevnom životu, kroz javne istupe te brojne intervjue i kolumne u uglednim europskim novinama.
Njena najnovija drama, Skakavci, bavi se problemom starosti – u doslovnom i prenesenom smislu. Na jednoj strani je pojam fizičke starosti, zajedno sa strahom od smrti te neugodnostima i frustracijama koje u loše organiziranom sustavu taj biološki proces donosi, a na drugoj parabola o duhovnoj smrti koja se kroz frustriranog pojedinca epidemijski učinkovito širi na sve pore društva. Skakavci su, međutim, „post festum komad”, više zainteresiran za posljedice negoli za uzroke. Sve važne drame – initmne i kolektivne već su se, naime, dogodile, pa je rastresenim Biljaninim antijunacima ostalo samo još ispaštati posljedice. Pri tome, dakako, muče i sebe i druge, a Skakavci psihološki minuciozno i dramski efektno – korištenjem „filmske dramaturgije” te vještim spojem naturalističkog i poetsko-metaforičkog prosedea – oslikavaju upravo tu muku uzaludnog, „čehovljevskog” trajanja.
Društvena kritika ovdje nije dominantna, a autorica nikome ne sudi; ona samo… prikazuje, razumije, a možda i voli svoje junake koji imaju prilično jadan
ljudski sadržaj. I sam sukob generacija nije toliko važan u odnosu na jednu neusporedivo veću temu koja prožima sudbine svih junaka; to je tema starenja i suočavanja sa smrću. S izuzetkom Nadežde, tog gotovo simboličnog lika, svi ostali se suočavaju, i to neuspješno, s različitim oblicima umiranja: demencijom, društvenim zaboravom, nebrigom rođene djece, gubitkom mladalačke ljepote… U prikazu te najveće životne bitke, koja je unaprijed izgubljena, Biljana je okrutnija nego ikad; ova tvrdnja je samo polovično točna, jer se, paralelno s okrutnošću, razvija i neka dirljiva nježnost koja, u katalogu brojnih vrijednosti ove drame, ipak izbija na prvo mjesto. …
Mijač je najveći rezultat postigao u radu s glumcima, u artikulaciji dramske radnje koja je, u njegovom viđenju, dobila gustoću klasičnog komada i neki čehovljevski spoj ironije i emocionalnosti.
Ivan Medenica, Vreme
Dejan Mijač je bio pravi čovjek za ovu gorku, cinično-ironičnu dramu. Iznijansirani likovi i odnosi, svijet kao mučnina, plitka voda u kojoj se sitne i
krupnije ribe razjedaju. Talent za život, to je ono što im nedostaje. Lucidna, duhovita, iskričava, zrelo i duboko smišljena predstava. Predio slikan skakavcima koji su pojeli, i nastavljaju jesti, najljepše godine mladosti. Mladosti koja se iz dana u dan osvaja.
Muharem Pervić, Politika