Nenad Šegvić rođen je 1936. godine u Splitu. Studij glume završio je 1959. na Akademiji pozorišne umetnosti u Beogradu. Prvu veliku ulogu ostvario je u splitskom HNK-u 1961. – bio je to Don Jere u „Gloriji“ Ranka Marinkovića. Nakon kraćeg angažmana u Zagrebačkom kazalištu mladih, 1964. došao je u riječki HNK, gdje je do umirovljenja 1999. ostvario više od stotinu uloga u djelima svjetskih (William Shakespeare, Carlo Goldoni, T. S. Eliot) i hrvatskih dramatičara (Marin Držić, Ivan Gundulić, Ivo Vojnović, Miroslav Krleža), a od 1976. do 1986. bio je i ravnatelj Hrvatske drame. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2012. godine, a ovako je navedeno u obrazloženju te naše najveće umjetničke državne nagrade: „Kroz tri i pol desetljeća neprekidnog djelovanja u riječkom I INK-u Ivana pl. Zajca, Nenad Šegvić nastupio je u više od 150 uloga najšireg stilskog i žanrovskog dijapazona, predajući se s jednakom strašću i umjetničkom snagom raznovrsnim redateljskim konceptima te gradeći uloge na sebi svojstven način, kroz kombinaciju studioznog i intuitivnog, ludističkog i psihološki determiniranog, racionalnog i nagonskog. Na njegovim kreacijama izrasle su mnoge hvaljene, pa i antologijske predstave riječkog kazališta između 1964. i 1999. godine.

HKD Teatar
Svoju potpunu predanost kazalištu Šegvić je iskazao i tijekom desetogodišnjeg razdoblja u kojem je uspješno rukovodio Hrvatskom dramom riječkog HNK-a, a pravi organizacijski i umjetnički poduhvat postigao je osnutkom HKD Teatra, neovisnog i suvremenom kazališnom konceptu usmjerenog kazališta… Poseban doprinos hrvatskom glumištu Šegvić je dao osnutkom Hrvatskog festivala malih scena, koji je od 2000. dobio međunarodni predznak, poslavši u kratkom vremenu ne samo jednim od najvažnijih i najprogresivnijih kazališnih festivala u srednjoj i jugoistočnoj Europi, nego i mjestom ponovnog zbližavanja kazališta s tog područja.
Istovremeno, u navedene dramske projekte uvodio je niz istaknutih dramskih, odnosno kazališnih umjetnika iz cijele Hrvatske obogaćujući tako lepezu dramskih lica, koja su Riječani rado gledali na daskama koje život znače.
Usporedno s osmišljavanjem repertoara HKD Teatra, u kojem je pored organizacije i igrao neke temeljne uloge, Šegvić je osmislio, i oko ideje Hrvatskog festivala malih scena u Rijeci 1994. okupio, isprva vodeće hrvatske osobnosti teatarskoga života, a od 2000. godine, kad je Festival i formalno i imenom postao međunarodna manifestacija, i niz međunarodnih relevantnih kazališta i umjetničkih imena.
Ovako je u tekstu „Nenad Šegvić – natuknice o fenomenologiji glumstva“ pisao teatrolog Darko Gašparović:
„… Onaj koji od iskona u potpunosti otjelovljuje kazalište jest glumac… Među otjelovljenim stvarima i fenomenima na pozornici, glumac je jedino živo biće. Čovjek. Biće paradoksa.
Nenad Šegvić, glumac.
Sjećanje. Mladi Šegvić kao Siniša u „Gričkoj vještici“, pa kao Vitko u Fabrijevu mirakulu teškoga, čudna i višesmislena naslova- „Čujete li kako rokću svinje u ljetnikovcu naših gospara?“ Koliko je tada bilo lakše s lijepim i mladim tijelom koje ti, zavodničko kakvo već jest, daje varavu sigurnost i privid vječnosti! 1 odvodi u ležerno, samodopadno i ponešto površno sviđanje. Prava pitanja i izazovi još su daleko, oni dolaze kasnije.
Strah ubija umjetnost
… Nenad Šegvić sazrijevao je u svome glumačkom umijeću i kazališnom mišljenju, poslije mladenačkog uzleta, relativno sporo i dugo, ali postojano… Glume se ni u jednom času svoje duge karijere nije ostavio, ni tada kad je obnašao upravljačke dužnosti u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca… Bitan prijelom Šegvićeva kazališnog autorstva pada u godinu 1993. kad zajedno s redateljem Laryjem Zappijom osniva 11KD Teatar, a godinu dana kasnije pokreće Hrvatski festival malih scena, koji šest godina kasnije prerasta u međunarodni, stekavši prepoznatljivost i zavidan ugled u mnoštvenosti naših festivala. Kolosijeci se tu spajaju: glumac, organizator, neumorni pokretač novih teatarskih inicijativa i realizacija, otada pa do danas postaju i ostaju jednom jedinstvenom kazališnom osobnošću s pečatom totalnog kazališnog autorstva… Fenomen Međunarodnog festivala malih scena, u Rijeci, izvan nacionalnog kazališnog središta… kruna je Šegvićeva kazališnog autorstva. Po njemu on stoji i ostaje zauvijek u zlatnoj knjizi hrvatskoga glumišta, gdje su upisani samo oni najodabraniji. Možemo zaključiti: Nenad Šegvić sâm je cijelo jedno kazalište.“
Ovako je 2013. u razgovoru za Novi list pod naslovom „Strah ubija umjetnost, a strahovlada kreaciju“ Nenad Šegvić odgovorio novinarki Svjetlani Hribar.
„Nikada nisam mislio daje ono što ja radim najbolje, ali isto tako sam potpuno svjestan zašto je nešto dobro, a drugo nije. Bez zdrave kritike, ni zdrave samokritike – nema umjetnosti. Među nama je zaista malo istinskih genijalaca. Meni se čini da sam stalno na početku. Kad vidim velikana na sceni, kao i u sportu, osjećam se ispunjen i počašćen što sam dio tog trenutka! I to je jedan od razloga zbog kojih najviše cijenim one Riječane koji čitavu godinu štede da bi kupili festivalske ulaznice u svibnju! Bio bih najsretniji da ih baš njima mogu pokloniti. A ja točno znam koji su ti vjerni gledatelji – na festivalu poznajem svakog posjetitelja, mi smo kao velika obitelj. To mije najljepše u poslu koji radim, uz sav stres koji nosi. Kad sve saberem, mislim da se ipak Isplatilo sve što sam radio…“
Kim Cuculić, Davor Mandić, (preneseno iz Novog lista)