Riječ izbornika

Riječ selektora, 28. međunarodni festival malih scena, Rijeka, 3.- 9. svibnja 2023.

Iza blještave scene nasmijanog svijeta

Međunarodni festival malih scena, 28. po redu, u Rijeku dovodi sedam odabranih predstava iz Hrvatske, Poljske, Srbije te Bosne i Hercegovine u izvedbama odabranima po kriterijima izvrsnosti i inovativnosti. Osnovna tema koja se ove godine pojavljuje u svim predstavama, a često i dominira, jest pitanje temeljnih ljudskih prava, onih koji su (i) u suvremenomu društvu nepravedno stavljeni u status manjine i time marginalizirani. Nažalost, na prvom mjestu su prava žena, jer, sjetite se, živimo u društvu koje ženu u 21. stoljeću  često tretira u srednjovjekovnom duhu. Ona je tek puki izdanak muškarca, nevažni dio rebra, a po hrvatskim trgovima kleče muškarci koji žele biti duhovni autoriteti ženama i od njih, između ostalog, traže čedno odijevanje! Jer, žene su, kako je rekao jedan svećenik – drugotne u odnosu na muškarca. Ali, festival se bavi i drugim marginaliziranim osobama ili društvenim skupinama, koje svoj tračak svjetla traže, ponekad i pronalaze, u emociji, vjeri u svoje snove ili iluzije, u pravilu izvan društva koje ih odbacuje.

Upravo o tome kako bi konzervativno društvo htjelo vidjeti ženu najradikalnije progovara drama Maje Prelević: Posljednje djevojčice, pop-opera u režiji Kokana Mladenovića i izvedbi multikulturalnog i multinacionalnog kazališta/pozorišta/Színház Kosztolányi Deszö iz Subotice u Srbiji. Ta nas predstava suočava s našim podijeljenim svijetom u kojem žene iz siromašnih zemalja na proizvodnoj traci nose djecu za bogate zapadnjake, gdje liječnici o djeci govore kao o robnim jedinicama, a fasada je lažni sjaj nasmijanog  kapitalizma. Žene u tom svijetu nemaju pravo ni na svoje tijelo niti na svoju sudbinu.

Pristanak suvremene engleske redateljice i spisateljice Nine Raine u režiji Nebojše Bradića i izvedbi Ateljea 212 govori o silovanoj ženi, ali iz perspektive bešćutnih odvjetnika, u kojem sama žrtva postaje nebitna.

Pozicija žene u macho svijetu, pogotovo kad više nije mlada, u temelju je Williamsovog klasika Tramvaj zvan želja, koprodukciji Teatra Ulysses i Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Lenke Udovički. Protagonistica drame Blanche Dubois žena je koja se u materijalnom svijetu izgubljenih iluzija pokušava izboriti na pravo na ljubav i, konačno, svoju iluziju, bez koje je život ponekad nemoguć.

Genijalna prijateljica, hit roman Elene Ferrante u adaptaciji Nine Pavlović i Filipa Jurčevića i režiji Marine Pejnović i produkciji zagrebačkoga HNK priča je odrastanju djevojčica u surovom svijetu siromašnog Napulja pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Biti dvostruko marginaliziran kao žensko dijete u društvu prožetom sukobima i siromaštvom, razapetom između iscrpljujućega fizičkog rada i utjecaja mafijaške scene situacija je koja ih okreće jedinom preostalom – iskrenom prijateljstvu.

Preostale tri predstave u festivalskoj konkurenciji temeljnim se ljudskim pravim bave iz druge perspektive, u kojoj nije (samo) žena u središtu pozornosti

Moj sin samo malo sporije hoda Ivora Martinića u izvedbi Sarajevskog ratnog teatra SARTR i režiji Ivana Plazibata bavi se majkom i njenim sinom invalidom, kojem je u ovom dijelu svijeta teško naći mjesto u društvu. Ipak, i ova obitelj, umjesto ravnopravnosti u društvu, svoj izlaz pronalazi u međusobnoj ljubavi i poštovanju, pa duboko emotivna priča ide prema svom svjetlu na kraju tunela.

I 55 kvadrata Ivane Vuković u produkciji HNK Split i režiji, još jednom na festivalu, Ivana Plazibata, bavi se ugroženom skupinom, koja u turističkim dijelovima svijeta sve više raste. Pomama za apartmanizacijom i pokušajem izvlačenja nekog dinara od turista, kada dođe vrijeme sezone mlade obitelji tjera iz unajmljenih stanova natrag u krilo roditelja. A tu, u problematičnoj stambenoj situaciji u Hrvatskoj, osim roditelja živi već i dementna baka i mlađi brat mlade supruge. Drama koja dokumentaristički registrira preveliku obitelj u premalenom stanu, tragikomična je slika zemlje pa i cijele mediteranske regije koja pod teretom profita gubi pravo na intimu.

I konačno ostaje Lear. Kralj koji je ostao sam na svijetu, kojem je čak i iz naslova njegove drame nestala titula, pretvoren je u lutalicu i iz pozicije moći postao obespravljeni marginalac. Glumački esej u izvedbi jednog od u svijetu najpoznatijih poljskih glumaca Andrzeja Seweryna govori o starcu prepuštenom samome sebi. U ispražnjenom post-apokaliptičnom svijetu Lear nema više pravo biti ni otac. U mračnim ostacima svijeta čak i glasovi najbližih, njegovih kćeri, dolaze iz kanti za otpad. Predstava u režiji Janusza Opryńskog, kojeg riječka publika pamti po nagrađenoj Gombrowiczevoj predstavi Ferdydurke na neki je način kraj svijeta normalnosti koji smo poznavali.

A kad se ovoj kazališnoj selekciji doda i izložba Lica, maske, rekvizita –

Shakespeareov svijet  u poljskim kazališnim plakatima, koja predstavlja tri generacije umjetnika:  one koji su počinjali nakon Drugoga svjetskoga rata – kad su poljski kazališni plakat učinili svjetski poznatim otporom totalitarizmu – njihove studente i nastavljače te posljednju mladu generaciju koja je započela radom u 21. stoljeću vjerujem da ćemo i ove godine imati iznimno uzbudljiv program.

Jasen Boko