Riječ izbornika
ONAJ KOJI KAŽE NE!
Birajući predstave za ovogodišnji, 16. Međunarodni festival malih scena Nenad Šegvić i ja nismo se opterećivali nikakvim koncepcijama, kriteriji originalnosti i kakvoće bili su jedina bitna nit vodilja. No, kad smo poslagali predstave koje će ove godine biti prikazane u Rijeci pokazalo se da one imaju zajedničku nit, koja se, zapravo, nastavlja na prošlogodišnju selekciju Hrvoja Ivankovića i produkcija koje ne pristaju na kazalište kao bijeg od stvarnosti. Ove su je godine odnos festivalskih predstava prema stvarnosti još zaoštreniji, riječ je u pravilu o angažiranom kazalištu koje ulazi u izravan sukob s društvenim okruženjem ili ga snažno kritizira u brechtijanskom duhu mijenjanja svijeta.
Premda nisu nastajale u trenutku kad je kriza postala ključna riječ suvremenog trenutka one svojim angažmanom govore o uzrocima krize u svijetu podivljalog kapitalizma u kojem je profit jedini kriterij uspješnosti, svijetu lišenom bilo kakvog morala i vrijednosti, osim onih koje proizlaze iz sulude jurnjave za profitom samim. Površnost, estradizacija, nekritičnost, hipokrizija, manipulacija masovnom sviješću, nametnuti lažni moral, temeljne su odrednice na kojima počiva suvremeno potrošačko društvo koje naizgled ne ostavlja nikakav izbor pojedincu. Izbora, međutim, ipak ima, tumačimo li Brechtovu dramu Onaj koji kaže da, onaj koji kaže ne, kao metaforično pravo na izbor: premda velika većina nas na sve što nam se događa i nudi kajemo DA, i nastavljamo velikim kolicima juriti po sve većim potrošačkim centrima u kojima su ljudi sve manji, uvijek ostaje ona druga mogućnost – reći NE.
Tartufe, otac hipokrizije, onda u novim okolnostima zadobiva posebno značenje, Bakhe postaju obračun s lažima suvremene politike i guranjem pod tepih svega ružnog što nam se događa, Turbofolk je nepristajanje na šutnju o narodnjacima koji su nas osvojili, a njemačka produkcija Brechta pljuca u lice savršenom svijetu potrošačke sreće koju slikaju mediji. Seksualne neuroze naših roditelja, baš kao i Polet, kritički progovaraju o društvu manipulacije i lažnog morala, Hamlet je topos političkog kazališta, čak i kad je, kao kod Koršunovasa, smješten u glumačku garderobu i traži tko je ili što zapravo jedinka u društvu koje nudi toliko iskrivljenih ogledala. Pinterova Djevuška, slično kao i Bakhe, ali kroz humorni aspekt, baca u lice nacije i društva još jednu povijesnu istinu, o kojoj povijesni pobjednici tendenciozno šute, a čak su i duboko intimističke drame Tajbele i njen demon i Kos, prožete demonima dobro skrivene seksualnosti, danas iskorištene isključivo u marketinške svrhe. Ženske grudi prodaju danas sve, od jogurta do automobila, ali o demonima u ženama i susprezanju seksualnosti u licemjernom društvu vlada šutnja.
S jedne će strane predstave ovogodišnjeg festivala, dakle, udarati po lažnoj, medijski dirigiranoj i manipuliranoj slici stvarnosti, subverzivno je potkopavajući kako bismo se zapitali kakav to život zapravo živimo. S one druge, nazovimo je prigodno estetske, strane , ove će produkcije, ispletene oko najznačajnijih pripadnika europske redateljske generacije, prestare da se zove mladom, a još presnažne da bi upala u mainstream srednjaka, Koršunovasa, Castorfa i Pintera, pokazati da kritički komentar društva ne mora biti lišen umjetničke snage. Ovo kazalište, bez obzira na svoj politički i društveni angažman nije pokleknulo pred zovom simplificirane propagande imanentne suvremenom društvu nego je ostalo snažan i beskompromisan umjetnički iskaz.
Festivalom će, s izuzetkom Olivera Frljića, dominirati redatelji srednje generacije, one koja je izravno osjetila sve posljedice dvije uzbudljive dekade u kojima su nas velike vođe iz komunizma vodili preko tranzicije do kapitalizma, a da nas, sad je jasno, nigdje nisu doveli.
Međunarodni festival malih scena nema namjeru kroz svojih deset predstava odgovoriti na pitanje kamo dalje, ali će nam nakon njega možda biti jasnije zašto smo došli tu gdje smo sad.
Jasen Boko