Riječ izbornika
IZMEĐU PIJANSTVA I SNA
Mogao bih se u ovom tekstu poigrati s činjenicom da je program 15. Međunarodnog festivala malih scena uokviren dvjema noćima: pijanom iz 1918., na samom početku ovogodišnjeg programa, i snovitom, ivanjskom, izvanvremenskom, na njegovom završetku. No okvir bih, unatoč još jednoj noći (onoj Fosseovoj) i divljoj tami (Delbonovoj), ovoga puta radije odredio riječima pijanstvo i san, kao nekakvim metaforičkim polovima između kojih se rađa kazalište i oslobađa skrivena životna energija.
Energija koja je uvijek poticajna i oslobađajuća, pa čak i onda kada je kazališni čin, kao virtualna paralela stvarnog života, satkan od mračnih slojeva, provokacija, subverzija. “Umjetnost koja zatvara oči pred stvarnošću nije umjetnost, već duševno oskvrnjivanje samoga sebe”, kaže u jednom svom tekstu iz 1944., dr. Branko Gavella. Njegova su meta bili licemjerni prodavači kazališne vedrine, “naša umjetnička milosrdna braća”, kako ih on naziva, apologete “umjetnosti za kućnu utjehu malograđanskih plačljivaca”. šezdesetak godina poslije tog Gavellinog teksta “akrobati vedrine” ponovno dolaze na svoje. U svijetu brzih i dajđestiranih informacija, trivijalnih medija, internetskog instant znanja i korporativnih interesa, kazalište sve više postaje “sredstvo opijanja i umrtvljavanja unutarnje pozornosti”, što u nekim siromašnijim tranzicijskim zemljama doista poprima razmjere “bolesti sa svim perspektivama bolesti”.
Metaforičko kazališno pijanstvo se, dakle, pretvara u ošamućenost, a san u obamrlost, pa ono što je nekada bila efikasna kazališna strategija, postaje način bijega od stvarnosti; sredstvo zaborava i nesvjesnog glorificiranja laži. A ta kazališna laž se, dakako, savršeno podudara s teorijama profita i halapljivim metodama divljeg kapitalizma, iako je, pozvat ću se još jednom na Gavellu, laž u svojoj biti “neekonomska jer je plaćamo u njenim posljedicama strašnim kamatama”. “Svjesna umjetnička laž je uzaludan napor i ako ona zavlada na dulje vrijeme, povlači neminovno za sobom duševnu obamrlost, duševnu tamu i smrt.” Predstave iz našeg ovogodišnjeg izbora ne povezuju stilovi, poetike, tematske odrednice; povezuje ih samo i jedino činjenica da se bore protiv te obamrlosti i tame. Cak i kada na prvi pogled djeluju zabavno i relaksirajuće (slučaj, na primjer, Narančine kore ili Sna ivanjske noći), sve se te predstave bave nemirima koji nas muče i prožimaju.
Mogli smo ih, da zadovoljimo uvrijeđene kriterije festivalskog odabira, okupiti pod zajedničkim nazivnicima (Pijana noć 1918., [mede:a]:, Edip u Korintu, Mrtvački ples i San ivanjske noći bi se, primjerice, zgodno svrstali pod egidu reinterpretacija klasika), no to smo namjerno odbili učiniti. željeli smo petnaesto, jubilarno izdanje festivala, odraditi u neopterećenom, “revijalnom” izdanju, u kojem će, uz neizbježne financijsko-organizacijske limite, presudni biti samo oni najosnovniji kriteriji: kvaliteta, originalnost i problemska usredotočenost predstava, autorski pristup i suvremenost izraza, glumačka nesputanost i uvjerljivost. Sretni smo, pri tom, što ovaj mali jubilej možemo obilježiti dovođenjem novih uradaka četvero redatelja (M. Mladenova, V. Dočolomansky, D. Mustafić, E. Savin) koji su svojim predstavama obilježili neka od prethodnih izdanja ovog festivala, te što smo u prigodi da i ove godine riječkoj publici po prvi put predstavimo neke od velikih majstora suvremenog europskog kazališta, poput Pippa Delbona i Grzegorza Jarzyne, koji stiže s predstavom napravljenom u produkciji jednog od najslavnijih europskih kazališta, bečkog Burgtheatera. Tako će se i ove godine na Festivalu malih scena jedni uz druge naći velike kazališne institucije i neovisna, istraživačka kazališta, što je još jedan od biljega trajne otvorenosti ove male, ali prodorne i tvrdokorne manifestacije.
Hrvoje Ivanković
Hrvoje Ivanković