STOTINU LICA SAMOĆE
Na 14. međunarodnom festivalu malih scena naći će se deset predstava iz sedam europskih zemalja. Sve su one rad redatelja nesklonih konvencionalnom načinu scenskog razmišljanja; redatelja čija su imena svojevrsno jamstvo za provokativno, istraživačko, problemski usredotočeno kazalište. Medu njima su i neke velike redateljske zvijezde europskog kazališta; primjerice, primadona talijanskog teatra – Emma Dante, recentni dobitnik Europske kazališne nagrade za nove kazališne realnosti – Alvis Hermanis, baštinik “litavskog kazališnog čuda” – Cezaris Graušinis ili Viktor Bodo, redatelj koji je sa svojom predstavom Samljeveni nestao strelovito osvojio europske pozornice. Zanimljivo je da su, uz dvije iznimke, svi redatelji čije ćemo predstave gledati na ovogodišnjem riječkom festivalu, rođeni nakon 1965., pa bismo mogli govoriti i o svojevrsnom generacijskom nastupu. Nije on, međutim, prepoznatljiv u nekakvim zajedničkim estetskim ili programskim postulatima, nego upravo u njihovoj sklonosti sažimanju raznovrsnih umjetničkih i životnih iskustava, uobličenih u autohtona i snažna umjetnička djela.

Tražimo li, pak, koncepcijsku poveznicu između odabranih predstava, mogli bismo reci kako 14. MFMS nastavlja tragom prethodnog festivala, propitujući psihologiju i patologiju zatvorenih i izoliranih mikrosvjetova. No većina predstava koje ćemo vidjeti svoje je sonde spustila još dublje, u čovjekov innerspace, u duševne predjele u kojima sve započinje, a najčešće i završava. Ovogodišnji MFMS najvećim se dijelom, naime, bavi problemima samoće, otuđenosti i odbačenosti. Pronaći ćemo ih na različitim stranama, u različitim društvenim kontekstima i u različitim oblicima, primjerice, cistu, kondenziranu samoću uokvirenu stanjem visoke društvene napetosti (Sonja), metafizički osjećaj osamljenosti i straha u nadahnutim reinterpretacijama Kafkinih djela (No Return, Samljeveninestao), razarajuću, neprimjetnu samoću što se krije iza susjednih vrata ili u obiteljskom krugu naše svakodnevice (živote moj, S druge strane, Macka na vrućem limenom krovu), odjekujuću prazninu i osamljenost u dušama onih koji pokušavaju pobjeći od zavičajnog okružja (Odumiranje, Fragile), iznenadnu samoću kao proizvod odbačenosti i društvenog licemjerja (Smisao života gospodina Lojtrice). A iznad tih stotinu lica samoće stoji onaj neumoljivi mehanizam historije, čiji je jedan rukavac otjelovljen u predstavi Cirkus historija, poput velikog kišobrana, razapetog nad svijetom “malih” i historiji “neprimjetnih” (anti)junaka naših predstava.

Iz psihologije nam je poznato kako čovjeku preplavljenom osjećajem osamljenosti, tjeskobe i besmislenosti, sadržaji iz realiteta i okruženja postaju strani i neobični. Većina predstava 14. MFMS-a balansira na tananoj granici između osjećaja i umišljaja; između stvarnosti i fikcije. Duševno stanje njihovih protagonista iniciralo je potragu za odgovarajućim, netipičnim scenskim jezikom, koji bi najbolje prenio to “recepcijsko iščašenje”. Stoga je bar polovica predstava koje ćemo vidjeti rezultat pravog laboratorijskog rada tijekom kojeg se nije rađala samo mizanscenska faktura, nego i konačna verzija teksta.
Vidjet ćemo, također, predstave različitih stilsko-poetičkih karakteristika, od minimalističkog realizma preko obrednog kazališta i razuzdanog scenskog eklekticizma do sofisticiranih multimedijalnih izvedbi. U mnogima od njih je i sama tehnika izvedbe, uključujući i poigravanje s različitim stilskim i žanrovskim modelima, metafora ili komentar teme koja se problematizira. No bilo bi, ipak, pogrešno zaključiti kako ćemo na 14. MFMS-u ploviti samo kroz tamne predjele ljudske duše. U nekoliko će predstava, naime, do izražaja doci moć kazališta da apokalipsi da vedre tonove, a tragačkom osjećaju svijeta optimističku, pa makar i utopijsku notu.

Notu koja, doduše, neće pomoći Sonji, Josefu K. ili gospodinu Loj trici da izbjegnu svoju sudbinu, ali koja će svijetu oko njih pa i nama samima, ipak ostaviti nekakvu varljivu nadu.
Hrvoje Ivanković