MODELI PREZENTACIJE TRAGIČKOG ISKUSTVA

George Steiner je ispisao jednu od najzanimljivijih teatroloških knjiga 20. stoljeća kako bi dokazao i objasnio “krizu moderne tragedije”. Istinske i univerzalne tragičke impulse, tragičke ikone i likove kojima je darovano čudo neovisnog života, moguće je, smatra on, ekstrahirati samo iz mitske slike svijeta. A “mitologije koje su stvorile zapadne civilizacije”, kaže Steiner, “nisu bile proizvod pojedinčeva genija”. “Mitologija kristalizira talog nakupljen tijekom velikih poteza vremena. Ona prikuplja u konvencijski oblik prauspomene i povijesno iskustvo ljudske rase. (…) Veliki se mitovi razrađuju jednako polagano kao sam jezik. Iza Homerovih i Eshilovih legendi leži više od tisuću godina zbilje. Kršćanska je slika hodočašća duše bila prastara i prije nego što su je upotrijebili Dante i Milton.” U obraćanju moderne drame antičkoj mitologiji Steiner vidi svojevrsni dokaz da se “nijedna mitologija stvorena u razdoblju racionalističkog empirizma ne može glede tragičke snage ili kazališnog oblika mjeriti s antičkom.” Jer tamo “gdje umjetnik mora biti graditeljem vlastite mitologije, protiv njega radi vrijeme. Ne može živjeti dovoljno dugo da bi svoju osobitu viziju” i njene simbole “nametnuo jezičnim i osjećajnim navikama svojeg društva”.

Ovogodišnji riječki festival ulazi u živi dijalog sa Steinerovim tezama. Čini to kroz izbor predstava koje propituju različite vrste tragičkog iskustva te raznovrsne modele njihove scenske prezentacije. S jedne strane imamo suvremene reinterpretacije i obrade klasičnih književnih djela i motiva, raspoređenih u najširem mogućem povijesno-civilizacijskom luku – od Elektre i Antigone, preko Hamleta, do Čehovljeva Galeba i drame Puši, vjetriću!, djela najvećeg letonskog klasika Rainisa.

Sve te predstave, s izuzetkom Galeba , karakterizira dramaturška reorganizacija klasičnog predloška te ritualna/obredna izvedbena struktura, a za najmanje dvije među njima (Elektra, Puši. vjetriću) mogli bismo čak reći da su iščitane u etnoantropološkom ključu. Čehov je i kod Steinera međaš; “istraživač unutarnjeg prostora, predjela društvovnih i psihičkih bura nasred puta izmeđa polova tragičkog i komičkog”, na terenu “najprikladnijem za suh i skrovit značaj moderne patnje”. U jednoj od, slažu se brojni europski kritičari, najfascinantnijih scenskih interpretacija Galeba, Arpad Schilling ga nas dovodi u samo središte te “moderne patnje”, u epicentar bespuća u kojem Steiner ne nalazi “onu vrstu mitologije koja je potrebna da bi se unutrašnji krajobraz uredio za tragički izraz”. S njim “polemiziraju” predstave okupljene u drugom podsegmentu ovogodišnjeg MFMS-a; predstave koje propituju mogućnosti na koje se tragički osjećaj života može iskazati u parametrima našeg racionalističkog cyber spacea.

Polazimo, međutim, od bitno drugačijih pretpostavki i očekivanja; ne tražimo vrijednosti/simbole koji će ostati trajno univerzalni nego samo jezik, (govor koliko i oblik scenskog iskaza), koji je u trenutku svoje uporabe univerzalno razumljiv i koji, baveći se “neuzvišenim” temama, otvara mogućnost tragičke spoznaje. Katalog tema je poprilično širok: od (de)mistifikacije tragičkih ikona pop kulture poput Kurta Cobaina (Velika bijela zavjera), preko trajne moderne strepnje nad totalitarnim konceptom društva (Nigdje nikog nemam) i individualnim posljedicama pokušaja njegova zasnivanja (Bilježnica, Dokaz), do prepoznavanja tragičkih impulsa u onom nevidljivom “životu-rijeci” (Prije sna, Druga strana) koji, s nama i uz nas, teče neprimjetno i svakodnevno. Slažemo se s prvom rečenicom Steinerove Smrti tragedije: “stupamo na prostrano, zamršeno područje”, no hrabri nas vjera, nada i ufanje da smo već i pri prvom koraku ispunili naš glavni cilj; da smo 12. MFMS uobličili kao festival zanimljivih, poticajnih i kvalitetnih predstava, a sve ostalo ionako će pripasti čudu pojedinačne spoznaje, interpretacije i razumijevanja.
Hrvoje Ivanković