O festivalu

U godini kada obilježavamo petnaestu obljetnicu pada Berlinskoga zida i svega onoga što je on simbolizirao, odlučili smo Međunarodni festival malih scena u potpunosti posvetiti istočnoeuropskom kazalištu. Naglasak smo stavili na predstave redatelja mlađe i srednje generacije koji su svoje originalne i influentne kazališne poetike izgradili upravo u tom tranzicijskom razdoblju. Našli su se među njima Bojko Bogdanov, nova zvijezda mađarskog kazališta Bela Pinter, dvojica afirmiranih slovenskih redatelja – Samo M. Strelec i Tomi Janežič te jedan od onih koji – Rene Maurin, kao i hrvatski redatelji Rene Medvešek i Saša Anočić – obrazovanjem obojica glumci, čije predstave spadaju među poticajnije hrvatskog kazališta na razmeđu tisućljeća. Kultni srpski redatelj Dejan Mijač dolazi nam s praizvedbenim uprizorenjem nove drame Biljane Srbljanović, na Zapadu najuvaženije istočnoeuropske dramatičarke, a kao svojevrsna premosnica između epoha, festival će svojim prisustvom uveličati i jedan od najvećih živućih svjetskih redatelja, Jurij Ljubimov.

Njihove predstave nastale su prema raznovrsnim tekstualnim predlošcima, počevši od dramskih klasika 20. stoljeća (Wilderov , Weissov, Sartreova), preko recentnih dramskih djela ( Biljane Srbljanović, Paule Vogel, Silverovi ), do djelomično ili u potpunosti ispisanih tijekom pokusa (, , ), u procesu u kojem glumci, zajedno s redateljima, postaju teksta. Većina tih predstava govori, međutim, o sličnim stvarima: o raznim oblicima agresije i manipulacije, o problematičnim međuljudskim odnosima unutar zatvorenih i izoliranih mikro svijetova, o srazu pojedinca s pojedincem i/ili povijesnim i društvenim procesima što postupno ali neumoljivo razaraju njegov identitet. Razvidno je, dakle, da je riječ o emanaciji nekih od ključnih problema nove istočnoeuropske stvarnosti, pa čak i onda kada nas zemljopis – u rasponu od Srbljanovićkine i Wilderove Amerike do Sartreove nigdine – prividno demantira.

Istini za volju, nije to više onaj stari istočnoeuropski , iz vremena kada se do aktualiteta moglo dospjeti samo kroz šifirirani scenski jezik i globalne metafore, no činjenica je da se gotovo sve predstave ovogodišnjeg riječkog festivala izmiču iz strogo zadanih okvira realnosti. Čine to kroz ekvilibriranje na granici stvarnog i irealnog, tragičnog i komičnog, realističnog i grotesknog, kroz miješanje žanrova i stilova, kroz jaku teatralizaciju koja, primjerice, u nekoliko slučajeva nameće glazbenu kao nosivi dramaturški konstrukt predstave. Kazalište tako postaje istinskim mjestom propitivanja – s jedne strane sebe sama, svojih mehanizama, konvencija i izražajno-stilskih mogućnosti, a s druge stvarnosti i neizvjesnosti koja ga okružuje. Glumac je, dakako, u samom središtu tog centrifugalnog procesa, prisutan ne samo opsegom svojih interpretativnih mogućnosti, nego i vlastitim iskustvima i zapažanjima – životnim i kazališnim, na kojima gradi ulogu i predstavu u kojoj sudjeluje. Štoviše, ovogodišnji riječki festival dokazuje kako jaki redateljski koncept i tzv. glumačko kazalište nisu pojmovi koji se automatski isključuju, što bi u prenesenom smislu mogla biti i poruka tog kazališta društvu u kojem egzistira. A to samo poticajno usložnjava ovu našu priču koja nam se, unatoč objektivnoj nemogućnosti da dovedemo još ponekog , čini dovoljno izazovnom, provokativnom i, last but not least, atraktivnom za publiku koja će joj svjedočiti.

Hrvoje Ivanković